Žene se nalaze u diskriminisanom položaju kada je u pitanju zapošljavanje, nedovoljno učestvuju u političkom odlučivanju i upravljanju u institucijama vlasti, a podaci relevantnih institucija pokazuju da je svaka druga žena doživjela neki oblik nasilja. Osmi mart je dan kad je pravo vrijeme da se sagleda položaj žene u društvu u kojem živimo i da se ukaže na načine na koje se položaj žena, majki i radnica može popraviti.
Aleksandra Petrić, programska direktorica udruženja Udružene žene iz Banjaluke, kada je riječ o položaju žena kod nas, kazala je da danas imamo definisane zakone i javne politike koji formalno omogućavaju ženama da učestvuju u svim oblastima društvenog života i štite prava žena u privatnom okruženju.
“To jeste značajno, međutim, činjenice ukazuju da ove mogućnosti i prava nisu ravnopravno dostupne svim ženama, te da se ne primjenjuju u praksi. Žene nemaju jednak tretman pri zapošljavanju, izložene su nasilju i diskriminaciji na svakom koraku, i nedovoljno učestvuju u političkom odlučivanju i upravljanju u institucijama vlasti. To su samo neki od problema koji ukazuju da žene danas ne žive dobro. Da bi se situacija popravila, potrebno je da institucije osiguraju dosljednu primjenu zakona koji štite ljudska prava žena, te da osiguraju okruženje u kojem neće biti društveno tolerisana diskriminacija i nasilje protiv žena. Uloga muškaraca u ovom procesu je od velike važnosti i nužne su promjene stereotipnih percepcija da se žene moraju same izboriti za svoj prostor i prava, a da su muškarci u ovom procesu samo pasivni posmatrači”, rekla je Petrićeva za BUKU.
Ona je dodala da muškarci, dominacijom u svim društvenim oblastima, određuju i usmjeravaju pravila koja otvaraju prostor za diskriminaciju, pa stoga imaju i moć da aktivnim učešćem omoguće ženama da koriste svoja prava. Prema njenim riječima, promjene se neće desiti preko noći, ali je nužno da se počnu dešavati, počevši sa promjenom odnosa prema rodnim ulogama žena i muškaraca.
“Ja nemam čarobni recept koji će ponuditi bolji život ženama, ali vjerujem da je nužno da svaka žena učini korak iz okvira ličnog u okvire društvenog i prepozna probleme sa kojima se žene suočavaju, jer je važno da se problemi počnu rješavati. Međusobna podrška i solidarnost žena je važna za promjene”, kazala je Petrićeva.
Dijana Tepšić, portparolka Gender centra - Centra za jednakost i ravnopravnost polova Vlade Republike Srpske, kazala je da je u prethodnom periodu ostvaren napredak u pogleda zakona i praksi koje doprinose unapređenju položaja žena i rodne ravnopravnosti, naročito u oblastima borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, te u pogledu poboljšanja ekonomskog, političkog i društvenog položaja žena. Međutim, žene u Republici Srpskoj su još uvijek u mnogim oblastima diskriminisane i, iako im je u zakonima garantovana jednakost, žene u Republici Srpskoj nemaju jednaka prava i mogućnosti de facto.
“To potvrđuju i podaci kojima mi raspolažemo. Između ostalog, 74,4 odsto građana/ki Republike Srpske smatra da ako je u braku samo jedan supružnik zaposlen, 'prirodnije' je da to bude muškarac, 76,7 odsto ispitanika/ca smatra da je 'prirodno' da poslove u domaćinstvu obavlja žena, 48,4 odsto ispitanika/ca smatra da muškarac u braku ima posljednju riječ, a 62,3 odsto ispitanika/ca je potvrdilo da je Republika Srpska patrijarhalno društvo”, rekla je Tepšićeva za BUKU.
Dodaje da je naročito značajno uticati na promjene stavova i prihvatanje rodne ravnopravnosti kao vrijednosti za sve, naročito kod djece i omladine, pa se obrazovanje i mediji ističu kao posebno važni za postizanje ovog cilja.
“Pored stalnog djelovanja na usklađivanju zakonskih i drugih akata, potrebno je da praksa uvažava potrebe i probleme žena i djevojčica, te da se normativna ravnopravnost pretoči u stvarnu rodnu ravnopravnost. Ovo znači da se mjere koje se preduzimaju u svim razvojnim i reformskim procesima moraju planirati, pratiti i ocjenjivati sa aspekta njihovog uticaja na žene i muškarce kao stanovništvo. Ovo takođe znači da se moraju planirati i finansirati posebne privremene mjere u oblastima u kojima je uočena diskriminacija po osnovu pola, a koje imaju za cilj njeno otklanjanje. Sve navedeno treba da prati i adekvatna zaštita ženskih ljudskih prava u pravosudnim institucijama”, rekla je Tepšićeva.
Iz Gender centra napominju da dostizanje suštinske, stvarne rodne ravnopravnosti zahtijeva dugogodišnji rad usmjeren na otklanjanje prepreka i uzroka diskriminacije žena u svim oblastima. To zahtijeva promjenu svijesti i stavova o ulogama žena i muškaraca cijelog društva, uključujući institucije i zaposlene u institucijama sistema, civilni i privatni sektor, kao i sve pojedince/pojedinke, koji, svi zajedno, moraju biti nosioci promjena.
Tradicionalni, stereotipni i patrijarhalni obrasci su često glavna prepreka u ostvarivanju suštinske rodne ravnopravnosti. S tim u vezi, treba posebno napomenuti da su ženska ljudska prava nešto što pripada svakoj osobi ženskog pola po samom rođenju, kao i sva druga ljudska prava, ali se ona najčešće kao takva dovode u pitanje, odnosno stalno se postavlja pitanje i debatira o tome zašto se potencira zaštita tih prava. Stoga je potrebno, pored daljeg jačanja zakonskog i institucionalnog okvira u ovoj oblasti, stalno raditi na podizanju svijesti, obrazovanju o ovim pravima i njihovom značaju, da bi se iskorijenile štetne predrasude i stereotipi koji vode diskriminaciji i nasilju.
Dražana Lepir, predsjednica udruženja Oštra nula, kazala je da je položaj žene u našem društvu zadovoljavajući samo na papiru, ali da je u stvarnosti njen položaj i dalje neravnopravan.
“Tako je i u privatnoj i javnoj sferi života jedne žene. Često se smatra da se žene u borbi za svoja prava samo žale, a njihova se borba često posmatra kao da je suvišna. Kada se govori o ženskim ljudskim pravima, ne može se reći da se po tom pitanju nije uradilo mnogo u zadnjih 20 godina u našem društvu. Međutim, mi svi znamo kakav je naš pravni sistem i kako su zakoni kod nas samo mrtvo slovo na papiru. Po zakonima koji su doneseni o ravnopravnosti, reklo bi se da je sve savršeno, tako da jedna od stvari koja treba da se popravi je definitvno pravni sistem, tj. treba da postane funkcionalan”, rekla je Lepirova za BUKU.
Ona je dodala da je to veliki posao, ali da je, sa druge strane, već dosta konkretnih stvari urađeno na poboljšavanju položaja žene, kao što je rad na podizanju svijesti žena o njihovim pravima, postojanje sigurnih kuća za žene žrtve nasilja, edukacija žena, umrežavanje žena, poboljšanje položaja žene na selu i slično.
Kada je u pitanju poboljšanje položaja žena, Lepirova naglašava da je za svaku promjenu istrajnost najbitnija.
“Nema pravila, recepta kako se položaj žene ili bilo koga može promijeniti, ako ne shvatimo da ćemo se za jedan mali korak naprijed boriti čitav život. Borba za prava žena traje preko 100 godina. Položaj žene u svijetu i kod nas jeste drugačiji, ali smo još daleko od stanja da možemo da se opustimo u borbi za ženska ljudska prava. Tako da je moja preporuka istrajnost u borbi za promjenom, kao i udruživanje i solidarnost među ženama”, kazala je Lepirova.
ŽENE RADNICE
Iz Udruženih žena iz Banjaluke ističu da dostupna statistika ukazuje da se broj zaposlenih žena u BiH kontinuirano smanjuje.
“Žene nisu poželjne kao radna snaga, jer su opterećene brigom za djecu i porodicu, koriste porodiljska odsustva, te time opterećuju poslodavce i smanjuju profit. Apsolutno je neprihvatljivo da institucije nemaju efikasnu kontrolu nad ovim problemima i da teret borbe protiv kršenja prava žena u oblasti radnih odnosa i zapošljavanja prebacuju na žene, kojima primjedbuju što ne prijavljuju slučajeve diskriminacije. Institucije su te koje moraju sankcionisati kršenje radnih prava žena u skladu sa važećim zakonom i stvoriti jednake uslove za žene u procesu rada i zapošljavanja”, kazala je Aleksandra Petrić.
Prema mišljenju Dražane Lepir, položaj žena radnica u odnosu na muškarce apsolutno je neravnopravan.
“To je najizraženije u privatnom sektoru, gdje se ženama daju već šablonski poslovi, a muškarci imaju veće šanse za napredovanje, kao i veća primanja od žene, te lakše ostvaruju svoja prava. Već su i javno poznati slučajevi gdje žene koje ostanu u drugom stanju dobijaju otkaze od strane svojih poslodavaca, kao i da određeni poslodavci mijenjaju imena firmi da bi izbjegli plaćanje neisplaćenih obaveza prema budućim majkama. Naravno, tu je i sveprisutni mobing na poslu. Ovo su samo neki od primjera diskriminacije žena na poslu koji više nego jasno ukazuju da je žena sve samo ne ravnopravna sa muškarcem na poslu”, rekla je Lepirova.
Podsjetimo i da istraživanje Saveza sindikata RS, koje je nedavno predstavljeno javnosti, pokazuje da je položaj žena radnica, u opštoj lošoj ekonomskoj atmosferi, izuzetno težak.
NASILJE NAD ŽENAMA
Statistike pokazuju da su tokom proteklih 12 godina počinjena 123 ubistva, od kojih su 68 ubijene žene, žrtve nasilja u porodici, a prema posljednjim podacima, od 2007. do 2012. godine, u Sigurne kuće u RS smješteno je 688 žena i 851 dijete. Od 2005. do 2012. godine, evidentirano je 24.298 poziva na SOS liniji, 1264 za žrtve nasilja u porodici, od kojih su 98 odsto pozivi žrtava nasilja ženskog pola, a prema podacima centara za socijalni rad, u Republici Srpskoj najzastupljenije je fizičko nasilje, zatim kombinovano, psihičko, ekonomsko i seksualno zlostavljanje.
Prema podacima sa kojima je nedavno izašao Gender centar - Centar za jednakost i ravnopravnost polova Vlade Republike Srpske, 47,3 odsto žena u RS doživjelo je neki oblik nasilja, a nasilje najčešće čine njihovi sadašnji i bivši partneri.
“Zbog mnogobrojnih aktivnosti i kampanja za podizanje svijesti i jačanje kapaciteta subjekata zaštite u oblasti nasilja u porodici i nasilja nad ženama, možemo konstatovati da se iz godine u godinu povećava broj prijava nasilja u porodici, jer se nivo svijesti javnosti, kao i profesionalaca i subjekata zaštite povećava, te da je nasilje u porodici društveni, a ne privatni problem, i žrtve se više ohrabruju da prijave nasilje”, rekla je nedavno Dijana Tepšić, portparolka Gender Centra.
Ona je objasnila da se, od usvajanja Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u Republici Srpskoj 2006. godine, procesuira i više od 1.000 krivičnih i prekršajnih djela nasilja u porodici godišnje.
“Primjećuje se da je nasilje u porodici kao krivično djelo u padu, ali da zbog stupanja na snagu Zakona o zaštiti od nasilja u RS raste broj prekršajnih djela nasilja u porodici. Nasilje u porodici ne opada, nego samo opada kvalifikacija tog djela ako se posmatra kao krivično djelo”, pojasnila je ona.
Kada je riječ o podatku Gender centra prema kojem je svaka druga žena u RS doživjela neki oblik nasilja, Aleksandra Petrić kaže da on ukazuje da nasilje protiv žena opstaje kao društveno prihvatljiv način komunikacije.
“Dosadašnje aktivnosti usmjerene na sprečavanje nasilja protiv žena su nedovoljne i neefikasne. Iskustva žena koje su preživjele nasilje i prijavile ga institucijama ukazuju da pomoć i podrška koju dobijaju nije dovoljna. Republika Srpska nema razvijene programe rada sa počiniocima nasilja. Veliki broj slučajeva nasilja protiv žena se procesuira kao prekršaj, te se počinioci kažnjavaju uslovnim osudama i novčanim kaznama, bez aktivnosti usmjerenih ka promjeni ponašanja počinilaca nasilja. Time se nasilje protiv žena tretira kao čin manje društvene opasnosti i onemogućava efikasna zaštita, te se nasilje kontinuirano ponavlja”, objasnila je ona.
Dražana Lepir kaže da je nasilje ozbiljan problem i da je najteže u svemu tome što nasilje prema ženama nije prepoznato od strane našeg društva i nije sankcionisano zakonom. Kaže da ne može reći da je u potpunosti nekažnjivo, ali u većini slučajeva ostaje nekažnjeno, a potrebne su i strožije kazne i efikasnije procesuiranje slučajeva nasilja nad ženama.
ISTORIJAT OSMOG MARTA
Međunarodni dan žena (8. mart) nastao je prije 103 godine kao dan borbe za ekonomsku, političku i socijalnu ravnopravnost žena i muškaraca. Inicijativu za taj praznik dala je njemačka feministkinja i članica Socijalističke stranke Klara Cetkin (1857-1933). Cetkinova se borila za pravo žena od 1889. godine, a prvi put pokrenula je inicijativu na Međunarodnoj konferenciji socijalističkih žena 1910. godine u Kopenhagenu.
Diskriminacija protiv žena dovela je do toga da više miliona žena i muškaraca iz socijalističkih pokreta izađe na ulice Austrije, Danske, Njemačke i Švajcarske, čime je 19. marta 1911. godine prvobitno nastao Međunarodni dan žena, dok je 8. mart prihvaćen kao međunarodni praznik žena 1917. godine.
Tokom 1975. godine, koja je bila Međunarodna godina žena, UN su počele da proslavljaju 8. mart kao Međunarodni dan žena. Dvije godine kasnije, Generalna skupština UN usvojila je rezoluciju kojom je taj dan proglašen za dan prava žena i međunarodnog mira.
Proslava tog dana postala je popularna u Istočnoj Evropi, Rusiji i bivšem sovjetskom bloku, a kasnije se proširila na ostale dijelove Planete. U pojedinim regionima izgubljena je politička konotacija i to je postala prilika da muškarci iskažu svoju pažnju prema ženi poklonima i cvijećem, dok je u nekim regionima u središtu pažnje borba žena za ljudska prava, te političku i socijalnu jednakost.
Interesantan je podatak da je Švajcarska bila posljednja zemlja u Evropi koja je uvela pravo glasa ženama (1972).
Buka Arhiva, tekst je objavljen povodom Osmog marta 2013. godine.
Vezani tekstovi:
Mis Izbora 2012.: Ponižavanje žena
Milena Karapetrović: Ne smijemo dozvoliti da nas zaglupljuju
