SNSD je u novoj nadfazi svoje parapolitike laži, iluzija i svakodnevnih šimera. Treba odati priznanje predsjedniku Republike. Npr. Orden Borisa Tadića Miloradu Dodiku za fingiranje politike.
Taman kada smo pomislili da je više nemoguće prikriti nezaposlene, korupciju, javni dug, nesnosni dnevnik RTRS-a, siromaštvo, topljenje srednje klase, rasulo u javnim preduzećima, i da će sa tim pitanjem morati suočiti svako ko je dio vladajuće nomenklature, predsjednik je napravio fenomenalni dramski zaokret ka melodrami smjenjujući vladu i premijera novom premijerkom. Kuloari i mediji sedmicama raznose verzije ostavke Vlade RS, te bivši je premijer Džombić pušten niz vodu, te nije, dapače, te su došli gori, te ovo je druga postava (kao da postoji prva postava), i slično i drugačije, sve dok se pamet ne razvuče do konačnog besmisla ove beskonačnosti.
Stoga, treba odati duboko poštovanje prema idejnim i pr igrama predsjednika Dodika. Režiser se izmjestio sa glavne scene. Sva su svjetla na liku premijerke i njenim tobožnjim odlukama. Svi vjerujemo da svi sve znamo. Iza svega ovoga stoji Dodik, samouvjereno trvrde bulevarski kuloari ono što je vulgarno očito, a dok svi sebe tetošimo tačnim dijagnozama i analizama, zajedno sa oporbom koja je uspješna i jedinstvena, koliko i crnogorska opozicija što je opozicija od uvođenja višestranačja, SNSD nastavlja svoju neumornu vladajuću misiju bez namjere da raspiše vanredne izbore. Dodik je pokazao smjenom vlade da je poentirao i da je opet sa glavnine scene, bar na neko vrijeme, uklonio pitanja o korupciji, socijalnom pritisku, gubitašima u javnom sektoru jer nas već neko vrijeme zabavlja i zamara njegova revnosna članica stranke Željka Cvijanović sa svojim lijepim željama i najavama.
Za to vrijeme vajna opozicija šepuri se po regionu bivajući kanda hrabra, domišljata i kritična po talk-show programima susjednih zemalja kad već to isto ne može u Republici Srpskoj. I čini se da se opozicija Srpske, tj. treći blok i SDS, kako se šifrovano nazivaju, najbolje osjeća u opskurnom Happy studiju još opskurnije tv emisije Ćirilica. Tu smo mogli čuti svu bedastoću jedne bezidejne skupine, okupljene oko vlastitih gramzivih interesa, što se nada da će na vlast doći nuždom, a njihov nekvalitet toliko je upadljiv da čak i nuždom golog života na koji su građani svedeni nije sigurno da će na idućim izborima izvojevati pobjedu koja bi opet značila POLITIČKO NIŠTA, osim oživotvorenja izborne smjenjivosti iza kojeg će možda slijediti umjereni stranački revanšizam kao prikaz borbe protiv korupcije.
Iz izjava opozicionih lidera jasno se čita njihova nesposobnost i neautentičnost, čak i na najočitijem polju prepoznavanja. Naši oporbeni prvaci gotovo svu svoju medijsku pažnju infantilno usmjeravaju na očinsku figuru predsjednika, pa tako Mladen Ivanić budalasto i poluveselo u još budalastijoj i veselijoj Ćirili saopštava kako nije Mile (predsjednika Dodika imenuje nadimkom kao intimusa!) sve i loše i činio. Ćerao se dobro sa onima u Sarajevu. Podigao nam je rejting retorikom u Sarajevu. Sad nam više neće biti teško pregovorati sa njima tamo.
Od svih mogućih tema lideri opozicije Srpske odlučili su da u Ćirilici, kao što to i najčesće čine pri obraćaju javnosti, odaberu teme po ukusu i interesima predsjednika i vladajuće svite. Sarajevo vs Srpska. Dodik i danonoćna opsesija njegovim likom, djelom, gegovima, štosevima, iznevjerenim očekivanjima...
Ivanić i vesela ćirlična ekipa što se naziva opozicijom Srpske nikako da shvate da postoji čitav spektar tema u kojima ih je Dodik marketinški i populistički nadvisio, a na prvom mjestu je odnos prema Sarajevu i njegovoj „političkoj čaršiji“ i da u te etnonacionalističke teme bolje da ne diraju jer ne samo da će raspiriti strasti koje su im i samima drage, već će raspiriti strasti što su uporni vjetar u leđa Dodiku. Većinsko raspoloženje u Srpskoj je da jedino Dodik nekima tamo njima, bili u Sarajevu ili Briselu, sve smije reći. Ako ova opozicija već nema pameti i snage da demistifikuje mistifikovane i omražene centre moći, onda bolje da ih ne spominje jer vlada mišljenje da se predsjednik s njima sasvim dobro nosi.
Slušajući samoproklamovane protivnike aktuelne vlasti kako u Ćirilici besjede o ratu, poraću, Dejtonu, Sarajevu, Dodiku i svim vrelim fantazijama o njegovoj moći, sa žalom mogu pretpostaviti da će ovdje teško zaživjeti i najobičnjija površinska promjena smjenom vlasti na narednim izborima jer SDS&co javnosti ne nameću druge teme i ideje (koliko god one bile neubjedljive i tek prividno nove), a to je osnovni preduslov izborne promjene. SDS-ova priča o borbi protiv korupcije groteskna je ako o njoj divane skupštinski poslanici dok uporedno sa njihovim žongliranjem Bosić se slika sa Dodikom potpisujući dokument o saradnji.
Možda su samo u jednom u pravu naši opozicionari, a to je onda kada kažu da nije na njima da izvode narod na ulice i forsiraju promjene u neizborno vrijeme, koliko god to čudno zvuči, jer možda se nekakvim čudnim obrtom, što je svojstven zamršenim pričama kakva je naša, pritiskom javnosti iznude teme od stvarnog političkog značaja kao što je pitanje duga entiteta i vascijele BiH i njene neodrživosti u postojećoj konstelaciji što se pokazuje apsurdno nefuknckionalnom i nespojivom sa javnim interesom.
A do tada veselica ili Ćirilica, iliti opozicija i njena snoviđenja o Dodiku i obračunima sa Sarajevom. Odnosno, Mile i svi oni koji sanjaju da budu kao on.
