Izjava premijerke Željke Cvijanović da je Republika Srpska protestima dokazala da je demokratstko društvo je još jedna u nizu izjava koje nalikuju na politički idiotizam i diletantizam koji premijerka vrlo uspješno demonstrira od početka svog mandata, a koji je nedavno potvrdila izjavom da bi poslanici iz Srpske trebali učestvovati u radu Parlamenta BiH video linkom. Nekako, uvijek njoj pripadne čast da daje najbolje izjave nakon Rajka Vasića. No, smješnost premijerkinih izjava ne zaslužuju smijeh, ali zaslužuju prezir veći od onoga koji se sručio na karikaturalnog generalnog sekretara vladajuće stranke. Prevashodno, jer je premijerka najviši izvršni funkcioner i jer su njene izjave instalacija ove vlasti i njene grčevite borbe da se sačuva mir i stabilnost, odnosno da se vlastitia legitimacija i rapidno propadanje pokrivaju izanđalom demagogijom.
Ali više nije dovoljno podviknuti Turci i plašiti narod ratom jer protiv Dodikove vlasti nakon zaposlenih u javnom sektoru okrenula se još jedna ugrožena i besperspektivna skupina koja je bila poznata po inertnosti i političkoj nezainteresovanosti ravnoj potpunom analfabetizmu.
Zašto je izjava premijerke kako su protesti dokaz da smo demokratsko društvo skandalozna i tako perverzno uvredljiva? Zato što je ova izjava otvoreno ruganje. Poruga sa visina ubjeđene nedodirljivosti. To je bahati isplaženi jezik. To je iritantno kao one sirene suvišne policijske pratnje što jezde Banja Lukom i prekidaju svakodnevnicu demonstracijom osionosti. Cvijanovićkoj je izjava o demokratskom društvu ( koju je Glas u naslovu prenijeo kao „Premijerka se zahvalila studentima i policajcima“) poslužila kao nekreativni i opet uvredljivo prozirni napor ove vlasti da još jedan neuspjeh prikaže kao svoj uspjeh. Ali ova familijarna pohvala koja bi sve da izjednači, i demonstrante i čuvare reda čiji su nadređeni službeno objavili zabranu okupljanja, drska je i neuspjela namjera da se cijeli događaj neutralizuje, da mu se oduzme antagonistički napon koji u sebi nosi, da se depolitizuje. Otud se govori o tome da studenti ne smiju pristati da budu dio političkih igri i da proteste ne treba politizirati jer onog momenta kada studenti i suštinski pristanu da nisu dio političke borbe ovi protesti gube svaki značaj. Značaj koji imaju i koji se ogleda u tome što se vlast boji slobodnog nezadovoljstva koji se polako organizira i koji u svom previranju i nastajanju otkriva patologiju naših vlastodržaca što nam u konačnici pomaže da shvatimo šta stvarno misle o nama, baš kao što je iskreni Rajko Vasić uzviknuo KOPILAD.
Gospođa Cvijanović je ovom zahvalnicom studentima uzviknula nešto vrlo slično samo što to nije tako plastično i izvanredno stalo u jednu riječ, kao u slučaju književnika Vasića, nego se oteglo u jedan glasovski naslov. Ali suština je ista. Nakon što je njeno ministarstvo zabranilo proteste apsurdnim obrazloženjima pozivajući se na škole, vrtiće, ružno vrijeme, lanjsko ljeto, a sve citirajući odredbe zakona, premijerka nam je još jednom isrtala demokratičnost koju je potom spomenula i koja se zapravo svodi na to da u Republici Srpskoj svaki drugi protest nije dopušten jer Ministarstvo unutrašnjih poslova u skladu sa ionako restriktivnim zakonom preširoko koristi svoja diskreciona ovlašćenja što je u suprotnosti sa Ustavom Republike Srpske i BiH u kojima se garantuje sloboda okupljanja. Zbog toga studenti, kao šetači nekoć, šetaju trotoarom, pa saobraćajnicama, ali bez zatvorenog saobraćaja i obezbjeđenih uslova jer zvanična vlast ne prepoznaje ove proteste, tačnije zabranjuje ih, a potom ih pozdravlja jer uprkos zabrani, sve je dobro prošlo. Dobri ste, malo ste se izduvalli, nepropisno prošetali, a mi ništa nismo preduzeli a svašta smo mogli preduzeti. U toj prijetnji i neostvarenoj mogućnosti primjene sile tamo gdje je sila protivna osnovom osjećaju za pravdu krije se sva nakaznost i istina te demokratičnosti RS-a. Na ovaj način vlast Republike Srpske zavodi strah, uvodi atmosferu kafkijanske neizvjesnosti u kojoj svako može ali i ne mora biti uhapšen ili kažnjen jer vlast je velikodušna i oprostiće neposlušnicima ako oni zaborave svoj neposluh.
Dakle, ako vjerujete da je Srpska demokratsko društvo, onda pristajate na društvo u kom se nepodobni protesti zabranjuju i zastrašuju u skladu sa zakonom ne bi li se osujetili. Ali Ustav ostaje iznad zakona i daje nam pravo da se pitamo kakav je to zakon koji omogućava da se svako malo u skladu sa zakonom zabrane protesti. Ustav nam daje za pravo da promislimo i zahtijevamo etička načela koje je zakon propustio etablirati.
I koliko god svaki protest protiv ovakve vlasti u Republici Srskoj zaslužuje simpatije i podršku zbog nasušne solidarnosti u borbi protiv Njih, jer u Bosni postoje Oni koji vrlo dobro znaju ko su i mi koji smo podijeljeni, nesolidarni, rezignirani i neorganizovani, studentske organizacije zaslužuju ozbiljan prijekor jer nisu iskazali solidarnost sa sarajevskim JMBG protestima, ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog toga da kapitaliziraju i dramatizuju svoj događaj što je poželjno sredstvo političke borbe. Ali da bi se to desilo mora se prihvatiti vlastitia političnost, a potom bi uslijedilo u političkokm promišljanju pitanje da li su naši saveznici sarajevski prosvjednici ili dvije ptičice sa Twittera, Aleksandra Pandurević i Igor Radojčić, koji zajedno tvitaju o „talačkoj krizi“. I onda bi uslijedilo ključno pitanje: Da li je više uopšte moguć dijalog sa Vladom i premijerkom koja objašnjava studentima da imaju jeftin ručak i smještaj i da se zadovolje time, koja ih ismijava svojom orvelovskom parolom i lakonskom izjavom da je demokratsko društo društvo koje zabranjuje prosvjede?
Kao što su ovi protesti diljem Bosne i Hercegovine iznenadili, tako možda i iznenadi njihov daljni razvoj i novi horizonti solidarnosti, zajedništva i političke borbe. Studenti u Banjaluci su shvatili da im više ne vrijedi piti kafu sa Dodikom na kanabeu ispred svih onih zastava, reljefa i karti Republike Srpske. Samo još da shvate da bi trebali odbiti i drugi poziv, a posebno od gospođe koja spominje demokratiju. Građani u Sarajevu su shvatili da moraju blokirati Parlament da bi ostvarili osnovna prava najugroženijih skupina. Sad samo još da shvatimo da nas ove strukture uvažavaju samo ako ih mi ne uvažavamo i da se to ispostavlja kao jedini način borbe protiv njih.
Zato je sramno što su vrhovi studentskih organizacija odbili dati podršku građanima Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine jer su se na taj način potpisali ispod krajnje uznemirujućeg izvještaja Vlade RS kojima se pojedinci i organizacije u manirima Miloševićevog ministarstva informisanja za vrijeme bombardovanja optužuju za insceniranje banjalučke podrške „sarajevskoj talačkoj krizi“. Ali dok god se studenti obraćaju u nadi da je moguć dijalog, a ne otvoreno političko protivljenje i neuvažavanje vlasti koja je izgubila kredibiliet i legitimitet, biće mogućno istomišljeništvo sa Željkom Cvijanović ili VIP tviterašima.
Od istog autora:
Uglješa Vuković : Opozicija u RS - Veselica ili ćirilica
