Ova kuća je otvorena u okviru rada Udruženja građana “Nova generacija” koje već duži niz godina radi pomažući djeci žrtvama nasilja i djeci sa ulice.
Maša Mirković, izvršna direktorica “Nove generacije” rekla je da se djeca u Sigurnu kuću smještaju privremeno na kraće ili duže vrijeme u zavisnosti od toga da li postoje neki drugi resursi koji mogu da se iskoriste.
“Suprotno mišljenju da se djeca odvajaju od roditelja, u ovu sigunu kuću mogu da se smjeste i djeca sa majkama koje nisu zlostavljane, ali nemaju mogunost da nađu drugi adekvatniji smještaj. Od otvaranja Sigurne kuće za djecu u njoj je smještena jedna djevojčica sa kojom je uspješno završen rad i sada se ponovo nalazi u svojoj porodici. Pored toga, Prihvatna stanica za djecu takođe se nalazi na istoj lokaciji kao i Sigurna kuća te je od juna kratkotrajan boravak dobilo i 9 mališana”, rekla je Mirkovićeva za BUKU.
Objašnjava da je predviđena dužina boravka djece u Sigurnoj kući od 3 do 6 mjeseci, a pored zaštite i sigurnog mjesta za boravak obezbjeđena im je i hrana, higijena, garderoba te razne kreativne i rekreativne aktivnosti.
“Djeca se uključuju i u školski sistem, obezbjeđena im je zdravstvena njega i zaštita. Prilikom smještaja djece u sigurnu kuću obezbjeđen im je adekvatan stručni pristup pri prijemu, u toku adaptacionog perioda, kao i u toku individualnog i grupnog rada sa djetetom. Za svaku žrtvu se u roku od sedam dana izrađuje se individualni program tretmana korisnika (terapijski, vaspitno – obrazovni rad, okupaciono angažovanje, kulturno–zabavne aktivnosti, rekreativne aktivnosti i drugo), te se stvaraju uslovi za uspostavljanje ili održavanje kontakta sa porodicom, srodnicima i okolinom”, kaže naša sagovornica.
Mirkovićeva ističe da je smještaj namijenjen za djecu žrtve nasilja i eksloatacije, a Nova generacija je trenutno u toku usklađivanja rada Sigurne kuće sa Zakonom o socijalnoj zaštiti RS. Ono što možemo reći na osnovu iskustva kroz rad Prihvatne stanice za djecu je da se djeca najčešće smještaju zbog fizičkog i seksualnog nasilja te radne eksploatacije.
NE RAZMIŠLJAMO O POSLJEDICAMA NASILJA
Mirkovićeva objašnjava da je problem nasilja i eksploatacije je još uvijek tabu tema kod nas.
“Kada govorimo o nasilju nad djecom, prvo na šta pomislimo je fizičko nasilje. Na žalost, fizičko nasilje se tretira kao vaspitni model, a o terminu nasilja (kakvim ga većina vidi) govorimo tek onda kada je nasilje učestalo i/ili je dijete u životnoj opasnosti. Jako malo se misli kakve posljedice ostavlja samo nasilje na razvoj djeteta, čemu ga učimo nasiljem i ne razmišljamo na koji način će dijete kasnije rješavati svoje probleme. Ne razmišljamo o tome da nasiljem stvaramo nasilno i agresivno društvo. Kada govorimo o seksualnom nasilju, često slušamo brojne osude prema njegovim počiniocima a malo o načinu na koji smo mogli postupiti i kako smo nasilje mogli prepoznati. Treća stvar je radna eksploatacija djece sa kojom se također često srećemo u radu. Najviše se radi o romskoj populaciji koja prosi, a za koju naše društvo gleda sa distance jer prosjačenje Roma vežu za kulturu i običaje.”, kaže Mirkovićeva.
Ističe da iza te slike stoje brojni problemi, nasilje, teški životni uslovi u kojima djeca žive te kršenje brojnih prava od kojih je nerijetko i pravo na ime, jer neka djeca nemaju čak ni rodne listove. Mirkovićeva objašnjava da se maloljetne djevojčice prodaju radi zasnivanja vanbračne zajednice i tako dalje eksploatišu, prisiljavaju na prostituciju i slično.
Udruženje Nova generacija svojim aktivnostima u prvi plan stavlja dijete. Rade i na podizanju svijesti javnosti o ovim problemima brojnim aktivnostima i obilježavanjima značajnih datuma. Ističu da moramo djelovati prevetnivno i moramo reagovati na vrijeme.
Dario Lipovac, psiholog objašnjava da se važnost boravka djece žrtava u Dječijoj kući može posmatrati kroz nekoliko aspekata. Napominje da kad govorimo o nasilju i eksploataciji djece, tada bi bilo korektno priznati da cjelokupan sistem zaštite još uvijek više pogoduje zlostavljačima nego djeci žrtvama.
“U literaturi koja se bavi izučavanjem zlostavljanja i zanemarivanja djece, djeca se često navode kao “tihe”, “nevidljive” i “zaboravljene” žrtve. Uzevši ovakvu situaciju u obzir, izuzetno je važno da postoji vid podrške djeci kao što je Dječija kuća, koja je prva te vrste u Bosni i Hercegovini, a koja u fokus stavlja zaštitu djece. Slušanje priča koje djeca žrtve pričaju predstavlja prvi korak u priznavanju njihovih patnji i važan je korak u procesu prevladavanja traumatskih iskustava”, objašnjava Lipovac.
Ističe da psihološko stanje djece koja se smještaju u Dječiju kuću zavisi od nekoliko faktora, a to mogu biti: razlog smještaja, dužina vremenskog perioda u ulozi žrtve (kratkotrajna ili ponavljajuća, dugotrajna izloženost nasilju), uzrast djeteta, prethodna (ne)uključenost u sistem socijalne zaštite, vrsta i oblik pretrpljenog nasilja i/ili eksploatacije.
NASILJE OSTAVLJA NEIZBRISIVE TRAGOVE
Psiholog objašnjava da se tretman djece žrtava odvija u tri osnovna i okvirna koraka.
“Kao prvo, kod djece koja su žrtve nasilja i eksploatacije je karakteristično to da im je doživljaj bazične emocionalne sigurnosti i povjerenja u druge ljude narušen, jer žive u stalnom strahu od ponavljanja nasilja. U vezi sa tim, prvi korak u tretmanu predstavlja uspostavljanje bazičnog povjerenja između djeteta i stručnog osoblja, a u cilju uspostavljanja osjećaja sigurnosti kod djeteta. Drugi korak predstavlja “slušanje priča” djece, te prorađivanje traumatskih i/ili visoko stresnih iskustava. Kao treći korak se provodi ponovno integrisanje u socijalnu sredinu, odnosno svakodnevni život. Kompletan proces tretmana zahtijeva pažljiv i visoko profesionalan pristup, jer i najmanje ‘greške’ ovdje mogu da dovedu do gubitka povjerenja djeteta, što dalje dovodi do nemogućnosti da se djetetu pomogne”, kaže Lipovac.
Kada su u pitanju posljedice nasilja i eksploatacije psiholog objašnjava da je teško dati potpun odgovor na ovo pitanje, ali ono što se sigurno može reći jeste da iskustva nasilja i eskploatacije ostavljaju neizbrisive tragove u psihološkom razvoju djece.
“Posljedice nasilja i eksploatacije djece mogu biti duboke i često uključuju razvoj depresivnih, agresivnih i/ili anksioznih simptoma, probleme u ponašanju, poteškoće u socijalnom i kognitivnom funksionisanju, kao i razvoj simptomatologije posttraumatskog stresnog poremećaja. Takođe, jedna od dugoročnih posljedica koje se mogu javiti je i pojava transgeneracijskog prenošenja nasilja. Ovdje je važno spomenuti i drugu stranu priče, a to je otpornost ili rezilijentnost djece koja su pretrpila nasilje i eksploataciju, te nisu razvili neki od simptoma psiholoških poremećaja ili ušli u svijet socijalne patologije uprkos negativnim životnim iskustvima. Jedan od važnih faktora koji doprinosi rezilijentnosti jeste podrška socijalne sredine u situacijama nasilja. Prema tome, borba protiv nasilja nad djecom je odgovornost svih nas. Svi smo obavezni da reagujemo”, kaže on.
Ističe da su nasilje i eksploatacija djece su pojave koje su itekako prisutne u našoj socijalnoj sredini, u našoj državi, u našim gradovima, porodicama, školama, u našem komšiluku.
“Dakle, prvi korak u borbi protiv ovih pojava jeste priznavanje da nasilje nad djecom postoji. Tada nam se otvara prostor za društveno angažovanje i akciju, što nije lako i podrazumijeva jedan dug i težak proces. Na nasilje nad djecom ne smijemo zatvarati oči i okretati glavu na drugu stranu. Ono što svako od nas može da uradi kada posumnja ili prepozna nasilje nad djecom jeste da to prijavi nadležnim institucijama, a kao prvo policiji”, ističe Lipovac,
Kaže da za djecu postoji i anonimna savjetodavna telefonska linija “Plavi telefon” koji je aktivan svaki radni dan od 11.00 – 15.00 časova, gdje djeca mogu da razgovaraju sa edukovanim volonterima/kama o problemima koji ih muče ili da prijave nasilje.
Broj “Plavog telefona” je 080 05 03 05.
Vezan tekst
