Međunarodni dan prevencije zlostavljanja i zanemarivanja djece obilježen je juče sa ciljem jačanja svijesti o štetnosti svakog oblika nasilja nad djecom, podsticanja države na aktivniji odnos u zaštiti djece i jačanja prevencije kao prioritetnog zadatka u zaštiti djece od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja, a sutra 20. novembra širom svijeta obilježava se Međunarodni dan djece.
Međunarodni dan prevencije zlostavljanja i zanemarivanja djece nastao je na inicijativu Fondacije svjetskog samita žena iz 2000. godine s ciljem stvaranja kulture prevencije širom svijeta podsticanjem vlada i društvenih organizacija na aktivnije uključivanje u zaštiti djece.
Radi skretanja pažnje na ovaj teški problem, partneri Svjetskoga dana organizuju aktivnosti za povećanje svijesti i edukacije o zlostavljanju djece i nasilja prema djeci, podsticanje poštovanja prava djeteta, te stvaranje prevencije zlostavljanja djece glavnim prioritetom.
Zlostavljanje djece vrlo je težak problem koji uzrokuje brojne teške posljedice na njihov razvoj. Izloženost djeteta fizičkom, emocionalnom ili seksualnom zlostavljanju predstavlja traumatsko iskustvo koje ostavlja duboke ožiljke. Sve države koje se brinu o dobrobiti svojih građana, a osobito djece, prepoznale su kao jedan od svojih prioritetnih zadataka razvijanje prevencije zlostavljanja.
PRIJAVITI SVAKI SLUČAJ NASILJA NAD DJECOM
Iz Institucije Ombudsman za djecu RS rekli su da je jedno od osnovnih prava svakog djeteta pravo na bezbjedno odrastanje, odrastanje u sredini koja pruža poštovanje i podršku i u kojoj nema nasilja, jer samo takva sredina podstiče razvoj ličnosti djeteta i stvara odgovorne građane i prema sebi i prema drugima.
“Međunarodne konvencije i zakoni u različitim sektorima obavezuju da se svaki slučaj nasilja nad djecom prijavi, kako bi se nasilje nad djetetom prekinulo i djetetu obezbijedila potrebna podrška u ublažavanju posljedica učinjenog. Potpisani Protokol o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece definiše ciljeve, zadatke i procedure postupanja - obrazovnog sistema, sistema zdravstvene zaštite, sistema socijalne zaštite i policije”, ističe Nada Grahovac, Ombudsman za djecu RS.
Napominje da izostanak reakcije ili neadekvatna reakcija je odgovornost svakog od navedenih sistema i pojedinaca u njima, jer nisu na adekvatan način odgovorili svojoj zakonskoj obavezi u zaštiti djeteta od zlostavljanja i zanemarivanja.
“Zaštita djece od zlostavljanja istovremeno se mora odvijati u dva pravca. Jedan mora biti u funkciji prevencije, što znači da edukacija djece mora biti sistemska i kontinuirana, od najranijeg uzrasta, ali istovremeno i edukacija odraslih o izazovima sa kojima se djeca susreću, o načinu prepoznavanja problema, traženju pomoći i rješenja”, ističe ona i napominje da drugi pravac zahtijeva adekvatnu reakciju protiv počinilaca nasilja nad djecom.
MEĐUNARODNI DAN DJETETA – 20. NOVEMBAR
Međunarodni dan djeteta biće obilježen danas širom sijeta. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 20. novembra 1959. godine usvojila Deklaraciju o pravima djeteta, a 1989. godine Konvenciju o pravima djeteta.
UN Konvencija o pravima djeteta je univerzalni međunarodni dokument posvećen djeci, izraz potrebe da se djeci obezbijedi posebna zaštita i briga, jer postojeći sistem zaštite prava i sloboda građana na međunarodnom planu nije bio dovoljna garancija i u zaštiti prava i interese djece.
Prava djeteta, kako ih Konvencija utvrđuje, samo su potrebe svakog djeteta koje su različite u različitim periodima njegovog odrastanja. Zato je važno da te potrebe djeteta u svakom periodu njegovog odrastanja i na svakom mjestu budu prepoznate, kako bi mogle biti osigurane i obezbijeđene i u porodici, školi, lokalnoj zajednici. Prava koja djeca imaju nikako ne znače da djeca mogu raditi što hoće, da su prezaštićena, da su učenjem o pravima zanemarili obaveze.
Djeca imaju i svoje obaveze i odgovornost u skladu sa svojim uzrastom i svojom sposobnošću da obaveze i odgovornost preuzmu, a od odraslih zavisi da li djeca znaju svoje obaveze i da li će preuzeti odgovornost za svoje postupanje i svoje odluke, a prava djece su obaveza i odgovornost odraslih.
Obaveza je odraslih da djetetu obezbijede takvu zaštitu i brigu koja je neophodna za njegovu dobrobit, imajući pri tome u vidu: da je svako pravo iz Konvencije osnovno i jednako važno, da prava nije moguće rangirati po njihovom značaju, da prava djeci pripadaju samo zato što su djeca i da se prava djeci ne mogu oduzeti zato što ih nisu zaslužili.
Nedavno smo na portalu BUKA objavili tekst o izvještaju “Generalne mjere implementacije Konvencije o pravima djeteta na lokalnom nivou” koje je sprovelo udruženje Zdravo da ste iz Banjaluke. Ovim izvještajem je utvrđeno da grad Banjaluka nema akcioni plan ili lokalnu strategiju koja bi objedinila sva područja dječijeg života i usmjeravala djelovanja prema prioritetima.
„Lokalne vlasti u Banjaluci takođe nisu razvile praksu niti mehanizme za konsultacije sa djecom prilikom donošenja važnih odluka za njih. Zabilježili smo i veoma nisko razumijevanje prava djeteta i opštu informisanost o pravima djeteta, čak i među onima koji rade sa djecom. Naravno, jedinice lokalne samouprave su takođe organičene i zakonima i budžetima. Što se zakona tiče često nemaju dovoljno resursa da ih provode u djelo ali ni podzakonskih akata koji bi omogućili njihovu punu primjenu. Nas je zabrinuo i nedostatak vizije kod sagovornika, koji upućuje na to da nisu svjesni lokalnih resursa kojima trenutno raspolažu i koji bi omogućili da se stanje popravi bez dodatnih ulaganja“, rekla je tada za BUKU Aleksandra Kukoljac iz ovog udruženja.
Ona je dodala da je veoma važno prepoznati djecu kao sastavni i ravnopravni dio svake zajednice u kojoj ona žive, jer ona to jesu i moraju biti.
“Nema važnih i manje važnih. Njima se mora omogućiti da iskažu svoje mišljenje i da učestvuju u životu ne kao teret koji odrasli i zajednice vuku, nego kao ravnopravni učesnici života i društva u kojem živimo. Nema zemlje na svijetu u kojoj se ne dešavaju ružne stvari i u kojoj se prava djece ne krše, ali ima zemalja koje u takvim slučajevima imaju sisteme zaštite i spremne odgovore na svaku situaciju, koje planiraju nešto bolje i prema tome idu. Mi se trebamo zapitati kuda idemo i kako ćemo tamo stići, šta nam je važno? Svi će vam reći da su djeca najvažnija, ali mnogi pri tome misle samo na svoju vlastitu djecu. Dok svoj djeci oko nas ne bude dobro, ne može biti dobro nikome, bilo da se radi o djeci ili odraslima, jer je to pokazatelj vrijednosti i kvaliteta uspostavljenih sistema brige o ljudima i kvaliteta odnosa među ljudima”, rekla je Kukoljac.
Prema riječima stručnjaka djecu je potrebno zaštiti od svakog oblika nasilja, jer posljedice nasilja ostavljaju trajne posljedice na dječiju ličnost i njen razvoj. Djeca imaju pravo na odrastanje u sredini koja pruža poštovanje i podršku i u kojoj nema nasilja, jer samo takva sredina podstiče razvoj ličnosti djeteta i stvara odgovorne građane i prema sebi i prema drugima.
Vezan tekst:
Nasilje i eksploatacija djece kod nas su još uvijek tabu tema
