Walter o Z. Lagumdžiji: «Hoda kao da je oslobodio Sarajevo, iako ga je granata, kao i svakog podrumaša ranila u guzicu dok je bježo, pa ga raja prozvala šupljoguzi...».
Avaz o E. Kusturici i Maradoni: «Posrbljeni reditelj snima film o kubaniziranom fudbaleru».
Senad Avdić o Arduani Kurić: “ Ne raspravljam sa pit-bulom”. Magazin SEDMICA (FTV) o Muharemu Bazdulju: "U Bosni i Hercegovini nema više Omer-paše Latasa, ali je tu Bazdulj - kao samozvani Homer-paša Laktaš, u ćumezima i ćenifama domaće književne i ine bijede i zapuštenosti... Što onda znači kratica BMW, jeste li skužili? BMW iliti Bazdulj Muharem Wunderkind, tridesetogodišnje čudo od djeteta, ljubljeno čedo i genijalni um za redakciju Dana, samoga sebe i, naravno, književnu, također ingenioznu, mamu Bazdulj... “ DANI O SEDMICI: “Urednica Sedmice Maja Begtašagić i novinar Kristijan Ivelić su do pomenutog priloga bili anonimni novinari. To više nisu i ne zaslužuju da budu. Svojim uratkom sjajno su ogolili ne sebe, oni su beznačajni, već žilavost palanačkog mediokritetstva; onog koprofilske vrste, koji predmetom svoje fascinacije gađaju odabrane mete ne uviđajući bumerang efekt svojih hitaca...” Amila Alikadić Husović Jasminu Durakoviću: “Ja ne znam je l’ se Vi stidite što ste Bošnjak? Recite, brate, da se stidite, pa da na tu poziciju stavimo nekog drugog.”
Lejlino i moje
Ove primjere je spomenula profesorica Lejla Turčilo, komunikologinja. Imam ja i jedan biser svoj, i to jedan od mnogih: U crkvi u Sinju, bakica usred mise poslala sveštenika k vragu jer je nagovarao vjernike da glasaju za jednog od dva kandidata za hrvatskog predsjednika, Milana Bandića. Onog krkana brahikefalnog, ne onog drugog, žutalja bezmudog.
Javni i akademski diskurs se nikada nisu potpuno prožimali. Pogotovo se nisu služili riječnikom ulice, izaplotnim frazama i džilkoškim pošalicama i poštapalicama. U općem trendu podilaženja javnosti, politički i intelektualni diskurs se ozbiljno približio uličnom i uličarskom, čaršijskom i čaršijanerskom žargonu. Kad premijer jednog entiteta kaže novinaru „Jebe me se“, kad šef socijaldemokratske partije nazove svoje oponente džukelama a jedan iz tročlanog predsjedništva govori kao s klupe u parku svojim jaranima, e onda...
Jezičko čišćenje
Nisam ja neki jezički čistunac, ne dao Bog. Ipak, nije mi bilo svejedno kad je konobar u kafiču u Banjaluci (nemjerno ne napisah federalno prihvaćeno „Banjoj Luci“) kaže da ga se dojmila jedna moja knjiga. Zove se Jovica, saznah i to, valjda bi u svakodnevnoj konverzaciji trebao govoriti srpski. Ne, nisam mu ništa rekao, ne tiče me se, neka čovjek govori kako hoće. Znam, znam, više gleda HTV nego RTRS, ali ipak... Ja pišem i na hrvatskom, nije mi teško ni strano. Ipak ga ne govorim u kafani ni u kavani. Ipak, možda je čovjek pročitao neku moju knjigu na hrvatskom, pa misli da i ja tako zborim. U Srbiji me svrstali među hrvatske pisce, pa nisam nikoga našamarao. Neka, bolje da čitaju mene nego nekog još naopakijeg od mene. A ima toga naopakog koliko ho'š, vjerujte mi. Nisam ja najpoganiji. Uh, odlutah malo, nije o meni i konobarima riječ.
Sirovine i novine
Jezik novina, kao što svojim primjerom pokazah, nije više ni lijep ni profesionalno nepristran. Jednostavno, nije. Isto kao što francuski legionari porijeklom s naših prostora, nisu više bili francuski legionari već su se odmah raspršili po ovim našim privatnim vojskama, da učine onaj naš rat još gorim.
Opet o Jovici hrvatini...
Hm, bojim se da ono o Jovici koji govori hrvatski niste dobro svarili. Ne smeta meni da Srbi govore hrvatski, Hrvati srpski ili Hercegovci bosanski, to prepuštam svakome ponaosob, da bude njegova stvar i njegov izbor. Ne volim ni ja kad me netko uči govoriti i stavlja svoju pamet kroz moje uši i oči u moju glavu, a ne volite ni vi – čim me čitate. I znam da ćete sami odlučiti imam li pravo ili ne, baš kao što sam i navikao od vas a vi od mene.
Riječna defloracija
Riječi gube nevinost kad uđu u masu. Izgube nevinost po drugi puta kad ih masa među sobom razmijeni. Onda gube nevinost sa tom povratnom reakcijom, koja je također dostupna masama. Onda te riječi, kao loptice u fliperu, pretrpe deformaciju i najzad uđu u jezik pisaca koji jedni druge počnu zvati „fašistom“, „koprofagom“, „budalom“, „idiotom“, „mediokritetom“, „seljačinom“, „lopovom“...
Kad novinari izgube nevinost (ili odrastu i obrazuju se bez nje), zovu neosuđene ljude kriminalcima, fašistima, lopovima, sjecikesama, mafijašima, sve uz podršku širokih narodnih masa koje u njihovom rječniku nalaze svoju milu čaršiju ili seoski šor.
Pa se pitam, kako čovjek u toj šumi psovki i nereda od vrijeđanja može ostati nevin kad ni riječi to ne mogu?
