Ima li smisla buniti se? Danas mi se Hrvatski telekom pismeno ispričao, to sam tražila, zbog duševnih boli koje mi je nanio. Doduše…Ta isprika više djeluje kao njihov oprost glupači koja nije znala što čini, zato ću je citirati. “Nadalje, vezano uz uslugu MAXtv ČINI SE da je došlo do nesporazuma…” “Prilikom primitka zahtjeva za MAX2 uslugom zaključeno je kako želite i MAXtv uslugu, a iz razgovora vođenog tom prilikom takav zaključak se ČINI opravdan.” Ovo ČINI sam ja naglasila jer je činjenica da se svima koji nas u Hrvatskoj potkradaju i lažu ČINI da je upravo to ono što nam treba.
Dakle, dobila sam ispriku Hrvatskoga Telekoma d.d. što će se mnogima ČINITI kao moja pobjeda. Meni se ne čini, ja ZNAM da me ZAJEBAVAJU. Ipak, bar mi neće, neko vrijeme, naplaćivati ono što nisam naručila.
Tko zna da li će ispriku od KBC-a Sušak dobiti moja prijateljica? Njena majka već nekoliko dana leži tamo nakon operacije kuka. Šesterokrevetna soba, jednom je bila čak i sedmerokrevetna. Krležina Baraka 5b apartman je u odnosu na štale u kojima skapavaju hrvatski bolesnici. Naravno da o tome ne bih smjela pisati jer bih i ja već danas mogla slomiti kuk pa dodatno najebati. Baš me briga. Ako tamo uđem dobit ću sepsu pa će moje hrvatske muke završiti hepiendom.
Elem, ta je gospođa operirala kuk. Jučer je, šesnaest dana nakon operacije, zgrabila je neke boleštine, bez ikakvog nadzora, krenula uz pomoć hodalice prema WC-u. Pala je i slomila drugi kuk. Šef odjela rekao je njenoj kćeri, super, operirat ćemo joj i drugi kuk, sad više nema što slomiti. Jednoj od pacijentica iz iste sobe rekli su da ne smije ni jesti ni piti od pet ujutro jer je moraju voditi na previjanje. Tek kad je u deset uvečer zaprijetila da će pozvati novinare previli su joj, žednoj i gladnoj, ranu. Šef odjela ima objašnjenje za sve, nad četrdeset i sedam pacijenata preko vikenda bdiju dvije medicinske sestre.
Zašto gospođi nitko nije pomogao? Zato jer živimo u Hrvatskoj? Pred nekoliko mjeseci moja je svekrva slomila kuk. Neko je vrijeme provela u bolnici u Biogradu. Bolnica u Biogradu ne izgleda nimalo glamuroznije od ruševina na Sušaku. Pa ipak… Doktor Zubak se prema pacijentima, ma koliko bili stari, nemoćni neki i od od svih otpisani ponaša kao da su mu mater ili otac. U Biogradu nema nikakve šanse da bi se teško bolesna pacijentica sama odvlačila do kupatila i dodatno lomila.
Što može učiniti moja prijateljica? Može učiniti ono što upravo danas čini. Plakati. Zašto sam ovo napisala kad su liječnici sa Sušaka meni uvijek priskočili i na Hitnoj pomagali kad god bih došla? Zato jer sam škorpija na leđima žabe i zato jer sam sigurna da bi naši liječnici, i kad rade u štalama, morali biti ljudi.
Ovih dana čitamo kako je Lepa Brena slomila obje ruke. Znam liječnike iz Lovranske bolnice i sigurna sam da prema Lepoj Breni nisu bili ništa bolji nego prema bilo kome tko ima sreće ući u tu ustanovu. Ni tamo ne bi bolesna žena ostala bez pomoći. O njihovim se liječnicima ne zna ništa kao ni o kvaliteti usluge koju pružaju pacijentima iako je Lovran u Hrvatskoj, udaljen od Sušaka dvadesetak kilometara.
Pokušavam čim rjeđe izlaziti iz kuće da me zaobiđu hrvatske horor priče. Kompjuter mi nešto rikava pa mi se mailovi povremeno ukažu na ekranu, a onda, pitaj boga čime izazvani, na moju sreću, iščeznu. Odsječena sam od svijeta što ne znači da sam sama i nesretna. Čitam Emila Ciorana, “O nedaći biti rođen”, Izdavač Jesenski-Turk. I uživam.
“Kad je diktatura činjenica, revolucija je dužnost.” Ciorana za predsjednika Hrvatske!
Preuzeto sa bloga autorke
