Ovo je njegovo vrijeme. Ili mjesto? Šta god od to dvoje da je u pitanju on je taj pred kojim se zakoni ignorišu i zatvaraju oči. On može šta hoće. Dokazao je i pokazao to mnogo puta do sada. Stalno nešto radi, uvijek je u nekakvim poslovima. Po pravilu od tih poslova niko drugi ne može zaraditi za skup automobil ili bogato opremljen stan ali njemu to nekako stalno polazi za rukom. Vjerovatno je vrlo sposoban.
S druge strane sve češće srećem ljude koji gledaju tupo ispred sebe. Ne dižu pogled sa blatnjave ceste kojom koračaju. Bez obzira što bi laik pomislio da to rade iz želje da izbjegnu bare ja znam da to nije pravi razlog. Kako? Tako što i kada im uspijem uhvatiti pogled vidim prazninu i beznađe.
Razmišljala sam dugo zašto nam je ovako loše. Zašto smo toliko spustili kriterije? Zašto trpimo i podnosimo da nas vuku za nos i prave budalama? Stalno. Iz dana u dan. Mjesecima. Godinama. Šutimo i trpimo i čini mi se da ćemo se svi samo ugasiti bez riječi, da ćemo nestati bez najmanjeg pokušaja da nešto napravimo.
Ubili su nas u pojam. Utjerali su nam strah u kosti. Obični, najobičniji mali ljudi koji žele da žive jednim normalnim životom se boje.
Čega?
Svega.
- Da neće uspjeti preživjeti do idućeg mjeseca.
- Da neće stići platiti sve račune.
- Da će se razboliti a neće imati lijeka. Ili za lijekove.
- Da će ostati bez svakako nesigurnog posla.
- Da neće stići vidjeti kako im djeca odrastaju.
- Da će im zbog toga dijete skrenuti sa pravog puta.
- Da će propustiti zbog trke za novcem neki bitan događaj.
- Da će ostati željni svega – i dobre hrane, i lijepih putovanja, i lijepe odjeće.
- Da će uvijek samo gledati u izlogu stvari koje im se sviđaju.
- Da će im dijete tražiti nešto a oni neće imati da mu to priušte.
- Da će se osjetiti manje vrijednim – od komšije, od radnog kolege, od brata, sestre…
- Da će se jednog jutra probuditi i shvatiti da je sve bilo uzalud i da se ništa ne može promijeniti, da je život ostao iza njih sa svim neostvarenim željama i nadanjima.
Zašto onda ne reaguju? Kako mogu trpiti toliko? Kako do sada nije pokrenuta neka revolucija koja bi sve okrenula ili bar prevrnula naglavačke?
Strah. Ljudi se boje. Strah ih je paralisao i doveo do toga da stoje i oko sebe gledaju izgubljeno. Kao kada posmatrate preplašenu životinju koja stane u mjestu, nakostriješi se i čeka – da se nešto desi, da se napadač povuče sam od sebe, da joj neko pritekne u pomoć. Nekad krene u borbu, mada se češće radi o reakciji na napad.
A “head and shoulders” likovi, političari, vlastodršci i ostali koji vladaju nama i ovom našom državicom to znaju. Kao da su svi diplomirali psihologiju, tačno znaju kad i šta trebaju uraditi da pojačaju strah i sprovedu nešto svoje u djelo. Povlače svoje proračunate poteze i uživaju. Možda čak negdje imaju monitore na kojima nas posmatraju i analiziraju. A uz sve to putuju, obilaze svjetske destinacije, opremaju stanove, kupuju vile, automobile, satove i druge statusne simbole.
Njih nije strah ničega. Čak ni toga da će se situacija možda nekada okrenuti protiv njih.
Mislite da nisam u pravu? Bojite li se vi ičega? Ja priznajem da se bojim, bar polovine onih stvari koje sam nabrojala gore. I još nekih koje nisam. A najviše me strah kad pomislim da se možda nikad ništa neće popraviti. Da ću za par decenija (ako ih doživim) i dalje gledati kako “head and shoulders” likovi caruju skupa sa polusposobnim funkcionerima i korumpiranim političarima.
Autirica je jedna od najpoznatijih BH blogerki - Cyber Bosanka
