Što se tiče stanovnika Gradskog kotara Mejaši – a o Mejašima je riječ – nije to teško razumjeti. Ne može se možda opravdati, ali razumjeti može. Nezadovoljni su valjda u Mejašima odnosom Republike Hrvatske prema njihovom kvartu, slaba je povezanost sa gradom, opći je to urbanistički kaos, gradi tko šta stigne, a ima više shopping centara nego crkava: u cijelom kotaru svega je jedan jedini hram Božji na gotovo osamdeset tisuća duša. Dobro, od njih je više od sedamdeset tisuća mrtvih – gradsko groblje Lovrinac računa se, naime, u Mejaše – ali kome uopće svećenikova preporuka više treba nego mrtvima?
Zaboravila ih rođena republika
Stanovnike Mejaša, eto, zaboravila njihova rođena Republika, pa se
okrenuli talijanskoj, sve računajući kako bi signore presidente del
Consiglio dei Ministri Matteo Renzi bolje skrbio o njima. Da i ne
govorimo kako bi im prosječna plaća bila veća od dvije hiljade eura, a
ako su penzije po osamsto, neće ni socijalna pomoć biti ispod petsto.
Gledali bi onda Berlusconijeve televizije sa sisatim voditeljicama,
vozili Piaggio skutere i kukali kako su ugrožena manjina, a talijanska
domovina odmah bi im dala i ulice na hrvatskom, i kakav hrvatski
zavičajni klub, i bar još četiri pet novih crkava. Ne bi im se bogami ni
shopping centri nakaradno zvali City Center One i Mall of Split, već
lijepo, po domaću, Citta Centro Uno i Centro Commerciale di Spalato.
Ne može se možda opravdati, ali razumjeti, eto, može: sve je to lijepo i
bajno, Bog i Hrvati, svoji na svome, od stoljeća sedmog, Lijepa naša,
Vila Velebita, crven-bijeli-plavi, Domovinski rat, Oluja i te stvari,
ali ne živi se od grbova i zastava. Nema želudac ništa od toga što su
puna usta Domovine.
Ako se, međutim, stanovnike Mejaša i može razumjeti, teško je razumjeti
splitske veterane Domovinskog rata. Razumijem ja da su oni još i više
razočarani u svoju Hrvatsku, nisu se oni borili za Domovinu da bi po
njoj vozili „paukove“ i naplaćivali cestarinu u naplatnim kućicama na
auto-putu, ali jedna je stvar psovati majku komunističkim vlastima i
crvenoj bandi, a sasvim druga zbog par stotina eura veće penzije
položiti oružje i javno tražiti pripajanje hrvatskog Splita Republici
Italiji.
A da i jedni i drugi traže povratak Spalata Majci Italiji, nema nikakve
sumnje. Morali bi se, naime, dobro potruditi da ponude ikakvo drugo, a
kamoli zdravom razumu prihvatljivo objašnjenje za svoje javno i glasno
protivljenje prijedlogu Komisije za imenovanje ulica i trgova da se
jedna ulica u gradskom kotaru Mejaši nazove Ulicom Prvog splitskog
partizanskog odreda.
"Ne vidimo nikakav spoj između tadašnjih poginulih mladića i kotara
Mejaši, te nam nije jasno zašto je naš kotar izabran“, rekao je tako
dopredsjednik Vijeća kotara Mirko Đikić, objasnivši kako „u Mejašima
žive ljudi drugačijeg svjetonazora od partizanskog“.
Nije se do sad čulo za tu stvar, partizanski naime svjetonazor, pa ga valja malo istražiti.
Prvi splitski partizanski odred u ljeto 1941. osnovali su gradski
mladići koji se iz nekog razloga nisu mirili s tim da je Split dio
Mussolinijeve Italije, odbijajući pohađati školu na talijanskom jeziku i
svakog jutra salutirati pred talijanskom zastavom: pred Talijanima su
skrivali po svom rodnom gradu, okupili su se da se bore protiv Talijana,
od Talijana su dva dana umakli u brdo i šumu, Talijani su ih tri dana
kasnije opkolili i zarobili, Talijani su ih desetak dana potom dali
strijeljati. Ako je i bio koji Hrvat na kojega su u toj svojoj jedinoj
borbi zapucali, bili su to ljudi fašističkog „svjetonazora“, talijanski
sluge pokorni poznati i kao „ustaše“.
Zabili mu s leđa
Cijeli „svjetonazor“ Prvog splitskog partizanskog odreda - jedino
zbog čega je formiran, zbog čega je postojao i zbog čega je tridesetak
njegovih pripadnika izgubilo glavu – cijeli njegov smisao i cilj bila je
borba protiv talijanskog okupatora, i ako netko "ne vidi nikakav spoj
između tadašnjih poginulih mladića i kotara Mejaši“, ako naime „u
Mejašima žive ljudi drugačijeg svjetonazora“, ne postoji za to, jebiga,
ama baš nijedno drugo objašnjenje osim ambicije da Mejaši, Split i
cijela Dalmacija opet budu dio slavne Republice Benita Mussolinija, ili
tko je već tamo na čelu države.
Ne znam koji su njihovi razlozi i motivi, je li to talijanska penzija
ili rehabilitacija Rapallskih ugovora: kako bilo, nije to više
zajebancija, već problem za hrvatske obavještajne službe. Ako pak i jest
zajebancija, i ako nije problem samo za obavještajne službe, onda je
lijepa zajebancija i još ljepši problem za splitskog gradonačelnika Ivu
Baldasara.
Drug Baldasar, sjetit ćete se te herojske epizode, u svibnju ove godine -
na Dan pobjede nad fašizmom! - svečano je na otkrivanju spomenika
Devetoj bojni HOS-a „Rafael vitez Boban“ stao pred branitelje, uz veseli
poklič okupljenje gomile „za dom spremni!“, i svoj čuveni, hm, gaf s
„borbom protiv antifašizma“.
„Pozvat ću i branitelje da odaju počast partizanima iz Prvog splitskog
odreda“, rekao je tada gradonačelnik, objašnjavajući svoj koncept
pomirenja mrtvih, da bi mu ga samo tri i pol mjeseca kasnije ovi zavukli
do balčaka, tražeći povlačenje prijedloga za imenovanje Ulice Prvog
splitskog odreda s dnevnog reda sjednice Gradskog vijeća, odnosno – ne
znam, rekoh, što drugo - pripojenje Splita Matizzi Italiji.
Silno se, eto, drug Baldasar iznenadio što su mu ljudi nepartizanskog
svjetonazora zabili mu s leđa. Kasno je shvatio da je stvar u stavu:
onaj tko stane pred njih, mora čuvati leđa. Da im je stajao nasuprot,
barem ne bi dobio u leđa, nego u čelo. Jednoga dana, tko zna, možda bi i
ulicu u Mejašima dobio.
Izvor : Slobodna Dalmacija
