Ne bi to bilo ništa neobično i čudno, jer se Dan Republike već obilježava tolike godine, da i ovaj put neće biti začinjen izjavama pripadnika političke elite, u čemu će prednjačiti vođe vladajuće partije. Istina, svako će reći da su oni, kao nosioci vlasti, ponajprije pozvani da daju izjave. Ni to ne bi bilo ništa neprihvatljivo da su njihove izjave prigodno svečarske. Međutim, one će, kao i svake godine, imati obilježje političke manipulacije i nacionalne homogenizacije.
Takve izjave predstavljaju samo nastavak dugogodišnje kampanje, koja je sada došla do vrhunca. Dan Republike je prilika da se ponovo istakne kako je potrebno jačati Republiku, a za to je potrebno nacionalno jedinstvo. Kako Republiku mogu da jačaju samo oni koji imaju političku moć, logična posljedica ovakvog zaključka je da se treba okupiti oko njih i marširati iza njih. Samo, šta ako nas to marširanje vodi tamo gdje su otišli vođeni iz Domanovićevog Vođe? Dalja posljedica ovakvih izjava jeste da se ne treba mnogo buniti, jer je Republika ugrožena. Pošto je ona ugrožena, ne treba slabiti njenu odbrambenu moć, raznim zahtjevima za smjenom vlasti. Pogotovo ne treba ulaziti u sumnjive koalicije sa protestantima i plenumašima iz Federacije, jer ko zna ko stoji iza njih.
Ideološki i propagandni krug je zatvoren. Republika Srpska je stabilniji dio Bosne i Hercegovine. Možda u njoj stanje nije idealno, ali dva činioca opravdavaju ovaj zaključak. Prvo, ekonomska kriza je svjetska, pa joj ni Republika Srpska, sa manje od milion i po ljudi, ne može izmaći. Pogotovo što nije nezavisna. Drugo, treba čuvati ovo što imamo, jer oni iz Sarajeva uporno nasrću na naše tekovine. Tako, stvara se privid relativno homogene i integrisane zajednice. Za političku elitu je možda i srećna okolnost to što je toliko odvojena od naroda, pa ne zna šta on o njoj misli.
Međutim, izbori su bili jasan pokazatelj. Uprkos jadikovanju nekih zbog toga što je narod politički nezreo, pa stalno bira iste ljude, stvari se mogu postaviti i drugačije: izbori su pokazali da politička zrelost naroda nije tako nerazvijena, kako neki misle. Na izborima je glasalo jedva više od 50 % birača. Aktuelni predsjednik Republike dobio je nešto manje od 50 % glasova. Za njega je, dakle, glasalo oko 25 % od ukupnog broja birača. Uprkos medijskoj podršci, nacionalističkoj mobilizaciji i resursima javnih službi i javnih preduzeća, Dodik nije uspio ubijediti respektabilan broj građana da izađu na birališta. To je njegov neuspjeh, jer ga nakon devet godina neupitne vladavine podržava sve manje građana. Upravo taj gubitak legitimiteta, koji je očigledan, ne samo zbog toga što podršku gubi Dodik, nego i njegova stranka, tjera ga da do krajnosti dovede svoju nacionalističku strategiju i retoriku. On nema nikakav program. On nema nikakve ideje. Njegov jedini spas je nacionalizam. Jedino što može ponuditi građanima Republike Srpske jeste paprena nacionalistička retorika, lišena svakog smisla i sadržaja. To mu je jedini izlaz. Jer, ako uspije ubijediti narod da je on spasilac i čuvar Republike Srpske, ima izgleda da povrati dio izgubljenog legitimiteta.
Ako mu narod ne povjeruje, njegova politička karijera je ozbiljno ugrožena. Tim prije što je SNSD ispao iz vlasti na državnom nivou. Opozicija, ma kako kukavna, bezidejna i bajata bila, uspjela je da osvoji dovoljno mandata da na državnom nivou uđe u izvršnu vlast. Naravno, nisu u pitanju samo mandati, već još jedan Dodikov auto-gol. Zbog svoje antidržavne retorike, koje se opozicija mudro klonila, izgubio je kredibilitet kod dojučerašnjih koalicionih partnera na državnom nivou, koji su jedva dočekali da ga se oslobode. Tako, batina ima dva kraja. Ako je antidržavnom retorikom uspio da sačuva dio legitimiteta u Republici Srpskoj, tom istom retorikom je uspio da izgubi koalicione partnere na državnom nivou. Sve se plaća.
Dan Republike bi u društvu koje ima perspektivu bio dan kada se sa pouzdanjem gleda u budućnost. Narod u Republici Srpskoj nema nikakvu perspektivu. Treba otvoreno reći da je Republika Srpska, kao i Bosna i Hercegovina u cjelini, za dugi niz godina zarobljena u neoliberalnom konceptu perifernog kapitalizma. Upali smo u latinoamerički scenario, odnosno situaciju sličnu onoj u kojoj se mnoge zemlje Latinske Amerike nalaze decenijama – klasne razlike su ogromne i povećavaju se, ekonomija stagnira, a i ako ima nekog napretka, od njega koristi vidi samo buržoazija. Drugim riječima, ako nam se ne dogodi venecuelanski i bolivijski scenario, možemo tavoriti u ekonomskoj i socijalnoj bijedi decenijama.
Društvo je duboko podijeljeno. Politička elita to ne želi priznati. Podjela nije onakva kakvom je opozicija ponekad predstavlja – podjela na pristalice i protivnike Milorada Dodika. Nipošto, jer Dodik, kao i njegove pristalice i protivnici, su manje-više prolazne pojave. Podjela je mnogo dublja i trajnija, ima klasne, socijalno-ekonomske korjene. Temelji te podjele udareni su u ratu, u pojavi ratnog profiterstva, koja nije bila slučajna, incidentna, već zakonitost uspostave kapitalizma u ratnom i poslijeratnom periodu. Ta podjela je nastavljena i produbljena nakon rata, u procesu nezakonite privatizacije, koja nije mogla biti zakonita i moralna, jer je predstavljala izraz prvobitne akumulacije kapitala, koja je uvijek divlja i neobuzdana. Politička elita je bila svjesni nosilac tog procesa i njegov veliki dobitnik. Sad kusamo posljedice tih procesa.
Zahvaljujući tome, velika većina naroda dočekuje i ovaj Dan Republike u najtežim ekonomsko-socijalnim uslovima. Oni koji najviše govore o odbrani Republike Srpske, najviše su uradili na uništavanju njene žive supstance. S jedne strane, odsustvom bilo kakve smislene ekonomske i socijalne politike, oni ljude tjeraju da napuštaju tu istu republiku, a svojom politikom dovode do toga da je životni vijek sve kraći, a život sve lošiji. Na drugoj strani, svojom privatizacijskom politikom, oni su uništili sredstva za proizvodnju, koja bi u nekim drugim okolnostima mogla itekako korisno poslužiti.
Uprkos tome, oni imaju obraza da govore o ugroženosti Republike. Ko nju ugrožava? Oni spolja? Koji su to? Silajdžića, hvala bogu, više nema u politici. SDP je propao na izborima, uništio sam sebe, pa teško da može uništiti Republiku Srpsku. Ostala je Stranka demokratske akcije. Ona bi rado dočekala dan kada će svojim glasovima moći da ugasi Republiku Srpsku.
To je svima jasno, samo što ona nema nikakvog načina da to uradi. Pošto ne postoje ustavni mehanizmi za ukidanje Republike Srpske, a vrlo teško je očekivati da će visoki predstavnik preduzeti mjere za smanjivanje njenih nadležnosti, propaganda o ugroženosti Republike Srpske nije osnovana. S druge strane, hrvatska politička elita nema nikakvog interesa da se zalaže za slabljenje Republike Srpske, u trenutku kad joj srpska politička elita nudi podršku za ideju trećeg entiteta. Ostaje, dakle, opšte mjesto, nedovoljno obrazloženo i potkrijepljeno argumentima, o tome da bi neko i nekako, „ako ne budemo budni“, mogao ukinuti Republiku Srpsku. Ko i kako, neka čitalac sam prosudi.
Republika Srpska je u ovom trenutku, a sigurno i u dogledno vrijeme u budućnosti, najviše ugrožena iznutra. Ali, ona nije ugrožena od šačice NGO-ovaca ili nekoliko poslanika „Domovine“, koji su politički impotentni, nego je ugrožena od srpske političke elite, tačnije od njene ekonomske i socijalne politike. Ta politička elita vjerovatno ne čuje kako se sve veći broj boraca pita nisu li možda ratovali za interese ratnih profitera i onih koji sada vladaju.
Ona ne čuje kako borci masovno izjavljuju da se nisu borili za to da budu moderni najamni robovi. Oni se nisu borili za definiciju naroda u Republici Srpskoj kao skupa socijalnih slučajeva. A, sve se svelo na to. Dodiku i njegovima mnogo se prašta zbog toga što se misli da oni najefikasnije brane Republiku Srpsku. Ali, dok je na državnom nivou brane od SDA, s kojom su mislili formirati koaliciju, dotle je iznutra razaraju – moralno, socijalno i ekonomski.
Uostalom, veliko je pitanje koliko je nacionalistička retorika još uvijek efikasna. Nacionalizam ostaje dominantna ideologija, ali je veliko pitanje može li on predstavljati centralnu tačku političke (posebno, izborne) strategije, ili je tek posljednje sredstvo, koje se koristi kad sva druga zataje.
Izgleda da važi jedno pravilo: vladajuće stranke moraju da ga koriste kao glavno propagandno oruđe, jer drugačije ne mogu prikriti katastrofalne rezultate svoje politike; opozicija ga ne može i ne smije koristiti kao glavno propagandističko sredstvo, iz dva razloga. Prvo, tim sredstvom već se služi vlada i ono je stoga kompromitovano. Drugo, opoziciji to nije ni potrebno. Njoj je dovoljno da se bavi vladinim ekonomsko-socijalnim promašajima. Naravno, pod uslovom da je sama u stanju da ponudi nova rješenja, što nije slučaj.
Vladajuća politička elita ima razloga za slavlje i svečarsku atmosferu. Ona je zadržala glavne poluge političke moći, mada joj je ona ugrožena i umanjena. Njen legitimitet je ne brine, dokle god može obezbijediti ma kako tanku većinu na izborima. Velika većina građana ne može i neće biti svečarski raspoložena. Ljudi koji ne znaju šta ih čeka sutra, ali ne zato što u nekim zasjedama čuče zelene beretke, već zato što ekonomska kriza steže obruč, teško da mogu biti zadovoljni i srećni. Prošle godine, kada su organizovani protesti u dijelu Federacije, građani u Republici Srpskoj su propustili da se i sami pobune.
Razloga za to bilo je više, ali jedan od najvažnijih bio je strah da time ne bi bila ugrožena Republika Srpska. Tako su rekli najistaknutiji predstavnici režima, a njima treba vjerovati, jer oni su dobili podršku građana da štite Republiku Srpsku. Vlast je tako sačuvala prividni socijalni mir, iako ispod površine ključa nezadovoljstvo. Građani su propustili odličnu priliku da uzdrmaju vlast, da joj podnesu svoje zahtjeve i da se uče umijeću otpora. Pošto će vlast nastaviti po starom, biće prilike za popravni.
Izgleda da je 20 % birača (jer, toliki je procenat ukupnog biračkog tijela glasao za SNSD) dalo podršku SNSD-u da ih štiti od demobilisanih boraca, od radnika i seljaka, koji uopšte ne traže unitarizaciju Bosne i Hercegovine, niti prenos nadležnosti, nego traže posla, hljeba i pravde. Ako je to protivno interesima Republike Srpske, onda je 90 % stanovnika protiv njenih interesa. Dok slave Dan Republike, neka politička elita razmišlja o tome da li je tako. A ako ne bude razmišljala, može joj se dogoditi plenum usred Banje Luke, kad ga najmanje očekuje, i to ne podstreknut iz Sarajeva, već samonikli.
