Tako ljevica formira vladu! Ogroman uspjeh Sirize nije slučajan i nije se dogodio odjednom. Partija, koja je nastala 2013. godine iz koalicije radikalno lijevih, marksistički orijentisanih stranaka i organizacija, osvojila je na izborima 2009. godine svega 5,4 % glasova, u maju 2012. godine 16,78 %, da bi došla do današnjih 36 %.
Prije toga, partije-članice Sirize godinama su bile aktivne u antiglobalističkim socijalnim pokretima, studentskom pokretu i sindikatima, učestvujući kao vidljiva snaga u protestima i štrajkovima. Krah vlada koje su vodile dvije glavne partije, opredijeljene da provode drastične mjere štednje i da se povinuju zahtjevima „trojke“, doveo je do jačanja Sirize, koja je formulisala jasan i konkretan program mjera usmjerenih protiv diktata evropskog kapitala. Grčka, u kojoj mnogi ljudi nemaju električnu struju (pa je Ciprasova vlada obećala besplatnu struju za 300.000 domaćinstava), u kojoj mnogi gladuju (pa je Ciprasova vlada obećala pomoć u hrani za 300.000 porodica bez primanja), a stopa nezaposlenosti je 26 % (među mladima 50 %), odlučila je da napusti sistem u kome su se dvije partije, Nova demokratija i PASOK, decenijama smjenjivale na vlasti.
Siriza je osvojila vlast na temelju vrlo konkretnog programa, koji nije bio zasnovan na uopštenim obećanjima, kao što to čine naše partije. Program je sadržao vrlo konkretne mjere, koje je Cipras odmah počeo da sprovodi. Neke od tih mjera su značajne za veliki broj osiromašenih građana, prije svega za radničku klasu, ali ne zadiru u prirodu sistema. Druge su, pak, izričito antisistemske, i ne mogu se okarakterisati prosto kao kozmetičke promjene. U stvari, u Grčkoj, koja je dotakla dno neoliberalnog kapitalizma, samo radikalna ljevica može sprovoditi promjene koje ne bi imale kozmetički karakter.
Vlada je odlučila da smanji broj savjetnika u ministarstvima i da vrati na posao 600 čistačica, otpuštenih prethodnih godina. Ovo je simboličan potez, koji predstavlja početak ostvarenja plana ponovnog zapošljavanja 12.000 otpuštenih radnika u javnom sektoru. Radikalno ljevičarska vlada je odlučila da minimalnu platu poveća sa 586 (510 za one mlađe od 25 godina) na 751 evro, što je vrlo značajno za životni standard velikog broja građana. Tu mjeru godinama nisu htjele da sprovedu dvije vladajuće partije: konzervativna Nova demokratija i socijaldemokratski (socijalistički) PASOK. Nacionalna konfederacija trgovine podržala je ovu mjeru Sirizine vlade, smatrajući da će ona povećati potražnju i podstaći razvoj grčke ekonomije.
I neki naši ekonomisti su odmah rekli kako je lijepo povećati minimalnu platu, samo je neizvjesno ko će to da finansira. Siriza je na ta pitanja odgovorila u svom programu. Povećanje plata može se finansirati samo ako država obezbijedi dodatne izvore prihoda, a ona to može učiniti po dva osnova: ako poveća poreske prihode i ako obezbijedi realni ekonomski rast. Izbjegavanje plaćanja poreza jedan je od velikih grčkih problema, a nova vlada najavljuje obračun sa onima koji ne plaćaju porez. Dosadašnje vlade to nisu činile, jer su bile vlade krupnog kapitala. Po prvi put, to može izvesti jedna socijalistička stranka koja je ideološki i politički protivnik krupnog kapitala. Osim toga, Siriza insistira na progresivnom oporezivanju, koje treba da obezbijedi preraspodjelu društvenog bogatstva. Ove mjere danas su vrlo neuobičajene u Evropi i, mada ne dovode do rušenja samog sistema, predstavljaju udar na vladajuću klasu.
Istina je da je progresivno oporezivanje davno izmišljeno i da su ga provodile mnoge vlade, od kojih neke nisu bile ljevičarske. Međutim, progresivno oporezivanje danas, u doba dominacije neoliberalnog kapitalizma, nije prihvatljivo za vladajuću klasu i zato se ono ne može smatrati „uobičajenom“ mjerom jedne vlade sklone postojećem sistemu. To pogotovo ne važi za nekoliko mjera koje su direktno usmjerene protiv krupne kapitalističke svojine. Ciprasova vlada je odlučila da neće privatizovati luke Pirej i Solun, i da neće privatizovati elektroprivredu (ovu odluku je najavio ministar Lafazanis, marksistički vođa Lijeve platforme Sirize). Odluka o obustavi privatizacija utoliko je značajnija ukoliko se zna da su privatizacije bile uslov za dobijanje 240 milijardi evra kredita od EU i MMF-a.
S druge strane, vlada je najavila podržavanje radničkih kooperativa (preduzeća u vlasništvu radnika, kojima oni sami upravljaju), osnivanje državne investicione banke, provođenje programa javnih investicija vrijednog četiri milijarde evra, predložila je nacionalizaciju banaka i dr. Ove i druge mjere ne samo da pokazuju kako vlada ima ideju odakle obezbijediti potrebna sredstva, već i da time udara na interese krupnog kapitala. Istina, time se ne ruši kapitalistički sistem u Grčkoj, ali se umanjuje njegova snaga. Jedna vlada to čini prvi put poslije više decenija povlačenja svih vladajućih garnitura pred kapitalom, i u tome je istorijski značaj ovih mjera.
One pokazuju da ne samo da jedna antikapitalistička partija može da pobijedi, već da ona može da preduzme i antikapitalističke mjere. Nije slučajno Zigmar Gabriel, zamjenik njemačke kancelarke, kritikovao Ciprasovu vladu što je zaustavila privatizacije, i to još bez dogovora sa evropskom buržoazijom. Drugi Nijemac, Marcel Fracšer, rukovodilac berlinskog DIW ekonomskog instituta, izjavio je da Cipras igra vrlo opasnu igru. Naravno, ne toliko zbog povećanja minimalnih plata i najave da će penzionerima biti vraćena „trinaesta“ penzija, koju su ranije dobijali za Božić, već zato što Ciprasova vlada pokazuje očiglednu namjeru da ograniči privatni kapital, a ojača ekonomsku ulogu države.
Ne treba smetnuti s uma da je Siriza prije svega radnička stranka, da je za nju glasalo 45 % nezaposlenih, 39 % činovnika, ali i 33 % seljaka. Dakle, Sirizina vlada mora ispuniti obećanja onih klasa koje su za nju u velikoj mjeri glasale, i ona je to počela da čini. Osim toga, Siriza ima jasnu antikapitalističku orijentaciju. Iako je čine različite struje, što umanjuje njenu homogenost, većinu članstva i vođstva čine ljudi koji ne žele samo da mijenjaju kapitalizam već i da ga, u perspektivi, prevaziđu. Pored lijevih socijalista, koji su više reformistički nastrojeni, tu su i evrokomunisti, trockisti i maoisti, svi odreda marksistički orijentisani. Tako se izjašnjavaju i sam Cipras i njegov ključni ministar, Janis Varufakis. Nova vlada, dakle, i ideološki predstavlja najljeviju vladu u Evropi, sa marksistima na mnogim važnim položajima, pa je prirodno da će voditi politiku potpuno različitu od one koju smo imali priliku viđati ne samo u Grčkoj nego i u drugim evropskim zemljama.
Ključni problem za Sirizu biće borba za otpis dijela grčkog duga. Dug je dostigao 175 % BDP-a, a samo 14 % je potrošeno na realnu ekonomiju. Ostalo je potrošeno na državni aparat (koji je, prema principu klijentelizma, prepun partijskih kadrova starih partija, čije čišćenje Siriza najavljuje), i saniranje dugova banaka. U početku, Siriza je zagovarala odbijanje plaćanja duga u cjelini, ali je taj zahtjev, barem u sadašnjem odnosu snaga, potpuno nerealan. Zato se Siriza orijentisala na ono što možda može biti ostvareno i što je za većinu građana prihvatljivo kao cilj. Siriza zahtijeva i da započne evropska konferencija o otpisu duga, jer ovo nije samo grčki problem. Ona insistira i na tome da vraćanje dijela duga bude povezano sa rastom proizvodnje, kako njegovo vraćanje ne bi bilo vršeno iz budžeta već iz realnog rasta privrede, uz grejs period, koji bi omogućio da budu sačuvana sredstva za privredni rast.
Glavni pregovarač sa Evropom, libertarijanski marksist Janis Varufakis, jedan od vodećih ministara u novoj vladi, imaće težak posao. Ovaj profesor ekonomije na Univerzitetu Teksas u Ostinu (dao je otkaz na univerzitetu da bi bio kandidat Sirize na izborima) moraće da se suoči sa evropskim birokratima koji unaprijed odbijaju otpisati dio duga, plašeći se da bi primjer Grčke mogao biti zarazan za druge države Evropske unije, pogotovo za Španiju, u kojoj je izgledna pobjeda radikalno lijevog Podemosa. Međutim, Grčka nema alternativu, a vlada radikalne ljevice je jedina spremna da to prizna i uhvati se u koštac s problemom. Drugim riječima, nastavak mjera štednje značio bi potpun ekonomski i socijalni slom Grčke. Bez otpisa barem dijela duga, grčko društvo i ekonomija su propali. U suprotnom, mogla bi se desiti jedna od dvije stvari: Grexit (izlaz Grčke iz evrozone, što bi teško pogodilo evropsku monetarnu uniju) ili mjere ekonomske sabotaže protiv radikalno-lijeve vlade (seljenje kapitala iz zemlje, vještačko izazivanje nestašica namirnica i sl.).
Siriza zasad ne zagovara izlazak iz evrozone, mada u partiji ima onih koji smatraju da partija mora biti spremna i za tu strategiju. Sabotaža na simboličnom nivou već je započela: bivši premijer, desničar Samaras nije došao na Ciprasovo polaganje zakletve. Ali, zato je odnio toalet papir i sapun iz zgrade vlade (ko bi rekao da je takva kriza pogodila i desničarske premijere!), a novi ministri i njihovi službenici nisu mogli komunicirati putem interneta, jer je bivši premijer „zaboravio“ da im ostavi šifru za wi-fi.
Pobjeda Sirize u Grčkoj višestruko je značajna. Ona predstavlja prvi uvjerljiv i snažan dokaz da je alternativa moguća. I to, ne bilo kakva alternativa, već alternativa sa programom, sposobnim ljudima (znatan broj vodećih ljudi čine univerzitetski profesori, ugledni stručnjaci i sindikalni aktivisti) i masovnom podrškom. Siriza u ovom trenutku ne namjerava dostići svoje krajnje ciljeve, koji idu u pravcu socijalističkog društva. Nju ipak podržava „samo“ 36 % birača, od kojih su neki koliko do juče glasali za PASOK ili Novu demokratiju. Ipak, biračko tijelo se snažno pokrenulo ulijevo.
Ne treba smetnuti s uma da Siriza (koja je nastala iz komunističkog pokreta) i Komunistička partija Grčke (KKE) uživaju podršku 42 % glasalih birača! Osim toga, vidjećemo kakav je i kako se provodi prvi vladin antineoliberalni program. Isto tako, imaćemo priliku da pratimo kakve sve smicalice će preduzeti evropski kapital, s ciljem očuvanja svojih pozicija, a zatim i obaranja radikalno ljevičarske vlade. Prvi dani Sirizine vlade ukazuju na veliku odlučnost i principijelnost Ciprasa i drugova. Nastave li tako, pokazaće put mnogima u Evropi, što će promijeniti političku i društvenu sliku kontinenta. Zato, uspjeh Sirizine vlade nije značajan samo za Grčku već i za Evropu u cjelini.
