Baš tako.
Možemo li govoriti sa političkog i napose politikološkog stanovišta da se jedan čovjek „otcijepio“ od svoje partije. U ovom slučaju DA!
Prvo, Igor Radojičić nije napustio SNSD. Nije ni govorio da će ga napustiti. Svaki njegov komentar, svaki tvit išli su ka tome da pojasne plebsu i stranačkom tijelu kako mu je cilj reformisati najjaču partiju u RS-u. E sad, to što Igor iznosti svoje stavove u par desetina karaktera na društvenim mrežama, a ne na stranačkim sjednicama, do Igorovog je karaktera. Ali, eto, Igor se „otcijepio“, kako čaršija veli. Kobiva, odnio je sa sobom dio legitimiteta, ali i članstva SNSD-a.
Pa hajde da sagledamo moguće scenarije tog tektonskog potresa u SNSD-u.
Igor u režiji futura trećeg
Najvjerovatnije je da se neće desiti ništa. Igor Radojičić svoje mjesto će i dalje tražiti pod Dodikovim nebom, koje omeđuje horizont apsolutizma i zenit njegovih poltrona sa partokracijom koja bespogovorno klima glavom na svaki Bajin mig. U toj konstelaciji političkih zvijezda, Radojičićev javni život biće beskonačna frustracija, u kojoj će moći tu i tamo da oduši kakvim tvitom ili komentarčićem.
Druga solucija je scenario velike disolucije. Ovaj SF-triler zagovara pola banjalučke „analitičke škole mišljenja“, koja, na potezu Ružina kafana-Boska, mašta o novoj „srpskoj superpartiji“ sa Igorom na čelu. Taj Titan će rotacijom privući stare satelite u vidu Socijalista, neke nove poput PDP-a, NDP-a i oduvati bipolarne zvijezde SNSD-a i SDS-a, koje od početka tzv. uvođenja demokratije kroje sudbinu Republike Srpske.
Dakako da je ovaj scenario tek utopističko sanjarenje. Jer da je Igor to što nije, i da je sklon ovakvom načinu razmišljanja, poodavno bi on osnovao svoju partiju i bar pokušao da se bode u areni sa Bajom. Ali, čekajte! Pa Radojičić je imao svoju partiju. I šta je uradio sa njom? Dokinuo je i utopio u Dodikov SNSD.
Vjerovati da će baš sad prva banjalučka građanska brada vaskrsnuti iz mrtvih svoju Demokratsku socijalističku partiju jednako je kao i vjerovati u....pa, sam Vaskrs. A, Vaskrs se bliži, pa bujrum.
Ima tu i treći scenario. Onaj za ljubitelje teorija zavjere, koji se poput munje proširio čaršijama RS-a i virtuelnim nebesima. Naime, po tom denikenovskom scenariju, Igorovo „otcjepljenje“ nije ništa drugo do li udica za nevjerne Tome, preciznije opozicionare. Jer, Igor je obični trojanski konj, da prostite! Napraviće po Dodikovoj direktivi neku partiju, uzeće glasove od gore pobrojanih PDP-a, NDP-a, a bogme i Socijalista i ponekog SDS-ovca, pa će tako razmagnetisanu opoziciju dodatno neutralizovati, a onda na lokalu napraviti veliku koaliciju sa Dodikovim SNSD-om. Zvuči primamljivo i logično. Kao, uostalom, sve teorije zavjere. I vjerovatno je apsolutno netačno, kao opet, iste te teorije zavjere.
Igor Radojičić, smrt za opoziciju
Ali, obrni-okreni, kakvu god mi da napravimo analitiku, „otcjepljenje“ Radojičićevo je najpogubnije po opoziciju. Istu onu opoziciju koja najviše likuje po Republici Srpskoj nad ovim činom. Zašto? Pa, pogledajte bilo koji od gore navedenih scenarija. Svaki više manje ukazuje na sljedeću činjenicu. Igor Radojičić, kakav god bio i sa kim god bio u bližoj i daljoj budućnosti, jači je od te „udružene opozicije“. Igor je, ironično, najmanje svojom zaslugom, igrač broj dva u RS-u. I kao takav biće percipiran od te opozicije.
Jer, jasno je da će ga i vlast i režimski mediji nakon ovog poteza staviti na ignor da se lagano krčka u čorbi koju je sebi pola godine zakuhavao. Za to vrijeme, oko finog dečka Igija, hajde da budemo fini, kao pčele oko meda, oblijetaće jedan po jedan opozicioni lider, u želji za „preraspodjelom moći i novim kombinatorikama“, kako oni vole reći. U prevodu, svaki, ali baš svaki čelnik opozicionih partijica u RS-u, prodao bi šest ovih „Saveza za promjene“ za jedan mali savezčić sa Radojičićem. Bilo kada i bilo kakav.
Sa druge strane, Igor, ukoliko ne želi scenario broj jedan, moraće sa nekim, da prostite, nešto. Ali, ako iko, on najbolje zna raskošnu impotenciju opozicionu u Republici Srpskoj. Ta, bolje mu je da ad hoc, uz kreiranje nekog svog političkog programa, napravi onako usput i novu opozicionu scenu, kompletnu, pa da se sa njom udružuje, ukoliko želi Dodiku na megdan.
Ukoliko želi.
Do sad je pokazivao da ne želi. Do sad je, zapravo, osim par šmrljavo-anemičnih kafanskih sastanaka sa Dodikom, Cvijanovićevom, Radmanovićem i Špirićem bio u permanentnom „tihovanju“.
Nego, ko bi se od narečene družine, da izvrnemo stvar, pridružio Radojičiću? Trenutno niko, mada svi tipuju na Špirića, člana partija i partija. Uvijek onih na vlasti. Radikala, komuniste, ateiste, teologa, oratora i ćutologa. Ali Špirić, kao uostalom ni stari Radojičićev politički kamarad Radmanović, nisu nanjušili ozbiljnu krv u SNDS-u, koju izaziva Radojičićevo „otcjepljenje“. Neće oni skakati u nepoznati bazen ništavila. Pogotovo sa svojim hipotekama prošlosti. Željka Cvijanović je nebitan igrač u ovoj priči. Ponekad se čini da bi gazda Milorad raspičkao ovaj triling i sam sa Igorom pravio „novi i jači SNSD“. Ludo, ali je tako. Samo što Milorad ne može, a Igor ne zna.
Umjesto zaključka
Ostaje analitici, analitičarima, stranačkim tijelima, ocima i vaskolikom narodu da čekaju aprilski sabor SNSD-a i konačni obračun Dodik-Radojičić. Onda će se znati dal' je Igor odrastao ili je kao vječni mladić sa ponekom sijedom određen za klasični politički odstrel i slanje u zaborav.
SNSD se mijenjati neće, to je sigurno, a Radojičić do sad nije pokazao da se promijeniti zna i smije. Jedno neće, drugo ne zna, babica ko' u priči, pa vi gledajte kakvo će se dijete roditi krajem aprila.
Kilavo, kilavo. U pravu ste.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar
