<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Tukao ju je 16 godina dok je nije ubio

Nasilje

Ubio ju je moj otac, Goran Božić, posle 16 godina neprestanog zlostavljanja nje, mene i mog brata.

24. maj 2015, 12:00

Novosađanke Ljilja Bosić i njena sestričina, čiju je sestru i majku Snežanu Popadić (43) 2011. brutalno ubio muž Goran Božić, obratile su se ministru pravde Nikoli Selakoviću.


U potresnim pismima one traže da se za ubice žena uvede smrtna kazna i doživotna robija. Pisma su poslale uoči zasedanja Odbora za ljudska i manjinska prava Skupštine Srbije i u njima opisale brutalnosti ubice nad njihovom majkom i sestrom.


Za ubistvo počinjeno golim rukama Božić je dobio kaznu od 30 godina zatvora, sa pravom izlaska nakon dve trećine izdržane kazne. 

Ove dve žene do detalja su opisale muke kroz koje je Snežana prolazila pre ubistva, kao i sam akt svirepog ubistva ne bi li upozorile na propuste tužilaštva, institucija i psihijatara koji veruju u ozdravljenje ljudi koji su zlostavljali svoje porodice.


- Ona je sa njim imala problema od trudnoće, obećavao je stalno da će se popraviti, ali to se nije dešavalo. Ne znam zašto je trpela, valjda zbog deteta - objašnjava Bosićeva.

Božić je 2009. godine, nakon prvog saslušanja i krivične prijave zbog zlostavljanja, proveo dan na psihijatriji i umesto tri godine zatvora, tada dobio 80 sati društveno korisnog rada.


Bosićeva kaže da pismo ne šalje samo zbog slučaja njene porodice, već zbog svih drugih žena u Srbiji koje nema ko da zaštiti.

- Nisam više mogla da sedim i čekam da se stvari promene, pa sam po cenu iznošenja nečeg što je monstruozno i što mi ni nakon četiri godine ne da da spavam, pokušala da upozorim na crni bilans ubijanja žena koji nas je zadesio - kaže Bosićeva.


Ljilja dodaje da je njegovo zlostavljanje trajalo 16 godina.


- Moja sestra je to krila godinama, a kad je pokušala da se trgne bilo je kasno, ostavila ga je i trebalo je da se premesti u drugu kuću, ali ju je on pre toga ubio, kako je rekao na sudu, zato što je htela da ide na odmor u Vrnjačku Banju - kaže Bosićeva.

Ona kaže da slike ubistva ne može da izbriše iz sećanja, te da i danas, četiri godine nakon svega, cela porodica pati.


- Ja danima nisam mogla da dođem sebi od scena koje sam videla u njihovoj kući, trebalo ga je ranije kazniti, ovako je ostavio ljude u patnji koji ne mogu da zaborave taj čin - kaže Bosićeva.

Pisma ministru


Moja majka, Snežana Popadić, je ubijena.

Ubio ju je moj otac, Goran Božić, posle 16 godina neprestanog zlostavljanja nje, mene i mog brata. Ubistvu su prethodile krivične prijave za porodično zlostavljanje, ali sudstvo i tužilaštvo nije reagovalo onako kako treba, a to je da mu odredi automatski pritvor i sudsku presudu za zlostavljanje koja, koliko mi je poznato, predviđa kaznu zatvora od tri godine. Da je takva kazna izrečena, moja majka bi danas bila živa.
Nasuprot tome, tužilaštvo mu je kao kaznu za “prevaspitavanje” odredilo 80 sati društveno korisnog rada u vešeraju Gerontološkog centra u Zrenjaninu. Moj otac je danima planirao ubistvo moje majke. U jednom trenutku, sama, nezaštićena – ubijena je na najbrutalniji način. Ne iz pištolja, ni nožem, već ju je tukao dok je nije ubio, a zatim vukao za noge niz stepenice sa sprata kao vreću, i zdrobio joj preostale kosti.
Država neće da prizna da loše radi svoj posao i da su nemoćne sve nadležne strukture. Eskalacija ubistava ovih dana to potvrđuje. Otelo se kontroli! Neka zaživi i doživotni zatvor, ali bez prava pomilovanja! Samo ih sklonite iz naših života za sva vremena!


Neutešna kći

Moju sestru, Snežanu Popadić, ubio je monstrum, Goran Božić.
- Hoću da vidim sestru! Hoću da se oprostim! – molila sam patologa.
- Da li možete, imate li snage da indentifikujete svoju sestru? - pitao je.
- Mogu. Ne moram je identifikovati, ali je moram videti! Moram znati šta joj je zlotvor uradio! Da li se mučila? – vapila sam.
- Nažalost, mučila se. Nije vam sestra lako umrla. Budite jaki!
Ponela sam lak za kosu, šminku da svoju sestru doteram poslednji put. Godinama u kojim je živela sa njim sve joj je uskraćivao. Bolesnik.
Kada su mi izgurali telo moje mlađe sestre, nisam ga poznala. Bila je isprebijana hrpica mesa čija su samo stopala bila bela i nepovređena. Nikakva šminka, ni češalj tu više nisu imali udela ni moći. Za tren, zlikovac je uništio prelepo lice koje su njeni roditelji rodili, a ona ga negovala. Ljubila sam ta bela sestrina stopala, opraštala se s njom u ime svih: oca, majke, brata, sestrića, zeta i njene dece koja su sad siročići. Nisam dozvolila da je vide poslednji put tako unakaženu. Ne, nisam plakala. Postala sam kamen.
Sto puta je molio da mu sestra i deca daju još jednu šansu, da će se popraviti, ona je popuštala zbog dece, ali nikada nije održao reč duže od tri dana. A onda ispočetka, naizmenično batine, bol, batine, bol, obećanje, pa opet ispočetka. Svaki put je mislila da će on stati, da će se stvarno popraviti, ali to se nije dogodilo. Kada je stao, ona je bila mrtva.


Ožalošćena sestra,

pisac, Ljilja Bosić