VANREDNI IZBORI ZA VANREDNE SITUACIJE
Raspuštanje parlamenta i raspisivanje vanrednih izbora vrlo su važna pitanja u svakoj predstavničkoj demokratiji. Pošto moderne države prihvataju načelo podjele vlasti, koje isključuje mogućnost da parlament bude shvaćen kao vrhovna vlast, to je raspuštanje parlamenta jedan od oblika uticaja izvršne vlasti na zakonodavnu vlast. U teoriji se smatra da je ovaj mehanizam neophodan kako bi bila obezbijeđena ravnoteža zakonodavne i izvršne vlasti.
Može se postaviti pitanje koliko je načelo podjele vlasti valjano i aktuelno u modernim državama, u kojima izvršna vlast dominira nad zakonodavnom. O ravnopravnosti i ravnoteži zakonodavne i izvršne vlasti više se ne može govoriti. Parlament je izgubio na značaju i uglavnom postao brbljaonica i glasačka mašina vlade. No, kako je načelo podjele vlasti i dalje zapisano u ustavima, preostaje da se ustavima i zakonima na odgovarajući način uredi primjena pojedinih instituta koji ga čine.
U modernim državama, pravo raspuštanja parlamenta pripada šefu države. Kod nas, to pravo pripada Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, odnosno predsjednicima entiteta. Posljedica raspuštanja parlamenta bili bi vanredni izbori. Međutim, postoji velika zbrka kad su u pitanju raspuštanje parlamenta i vanredni izbori u Bosni i Hercegovini. Prije svega, pitanje vanrednih izbora nije uređeno Ustavom Bosne i Hercegovine, a ustavi entiteta ga ne uređuju precizno i detaljno. To otvara prostor za političke manipulacije i diletantsko regulisanje ovog pitanja. Zaista, tako se i dogodilo. Prije svega, Ustav Bosne i Hercegovine predviđa pravo Predsjedništva da raspusti Dom naroda Parlamentarne skupštine. Istovremeno, ne pripada mu pravo raspuštanja Predstavničkog doma. Načelno, možemo se složiti sa idejom da Predsjedništvo ne treba da ima pravo raspuštanja Predstavničkog doma i, time, izazivanja vanrednih izbora, jer bi time dobilo vrlo snažno ovlašćenje u odnosu na Parlamentarnu skupštinu.
Međutim, u postojećem sistemu, postoje argumenti protiv ovog shvatanja. Ako je već prihvaćeno načelo podjele vlasti, onda Predsjedništvu treba da pripada i pravo raspuštanja Predstavničkog doma. Pošto je ovaj dom „donji“ dom, čak je logično da Predsjedništvo ima to pravo. S političke tačke gledišta, ovo pravo treba priznati Predsjedništvu i iz praktičnih razloga – koalicije u Predstavničkom domu suviše su široke i neefikasne, pa se često postavlja pitanje mogućnosti normalnog vršenja ustavnih funkcija ovog doma. U drugačijim političkim prilikama ne bismo zagovarali ovo pravo Predsjedništva, ali ono se u ovakvom ustavnom i političkom sistemu čini logičnim.
Pošto Predsjedništvo nema pravo raspuštanja Predstavničkog doma, može se dogoditi da parlamentarna većina nije u stanju da funkcioniše, ili da je čak sastavljena protiv volje većine birača, a da niko ne može ništa preduzeti dok skupštinskom sazivu ne istekne četvorogodišnji mandat ili dok ne dođe do sloma skupštinske većine.
Istovremeno, pošto Predsjedništvu već pripada pravo raspuštanja Doma naroda, bez koga Parlamentarna skupština ne može vršiti svoje ustavne funkcije, priznavanje Predsjedništvu prava na raspuštanje Predstavničkog doma ne bi značilo dodatno, ili barem ne veliko, slabljenje Parlamentarne skupštine u odnosu na Predsjedništvo. Jer, Predsjedništvo ionako može da raspusti Dom naroda, i to uvijek, a ne samo, kako neki tvrde, onda kad tokom njegovog četvorogodišnjeg mandata dođe do promjene parlamentarne većine u jednom od entitetskih parlamenata. Samim tim, Predsjedništvo utiče na funkcionisanje Parlamentarne skupštine, pošto Predstavnički dom ne može sam vršiti ustavne funkcije Parlamentarne skupštine.
Tu dolazimo do pitanja vanrednih izbora. Izborni zakon Bosne i Hercegovine ne spominje vanredne već samo prijevremene izbore. To su izbori koji se, ukoliko se radi o parlamentima, održavaju ukoliko dođe do raspuštanja parlamenta, a mandat novoizabranog saziva parlamenta ne traje četiri godine već do isteka mandata prethodnog, odnosno raspuštenog saziva parlamenta. Ovo rješenje ne može se smatrati opravdanim i ono čini besmislenim ili barem manje efikasnim institut raspuštanja parlamenta i vanrednih izbora. Suština vanrednih izbora je da građani izaberu neki drugi saziv parlamenta i da mu daju priliku da usvaja i provodi politiku. On to ne može, ili barem ne može u punoj mjeri, činiti ako njegov mandat traje samo onoliko koliko bi trajao mandat raspuštenog parlamenta, a to bi moglo biti i samo godinu ili dvije dana, na primjer. Pošto je zakonom propisano ovakvo rješenje, prijevremeni izbori u slučaju raspuštanja parlamenta moraju biti održani, ali njihov značaj je samo u tome što bi se primijenila pravna norma, a ne u tome što bi građani zaista mogli da u parlament pošalju predstavnike za koje bi vjerovali da će voditi određenu politiku. Na kraju, ti predstavnici vjerovatno neće ni biti u mogućnosti da vode obećanu politiku, jer jednostavno neće imati vremena.
U Engleskoj, majci parlamentarizma, premijer najčešće izaziva vanredne izbore tako što u trećoj ili četvrtoj godini svog mandata zahtijeva od kraljice raspuštanje Doma komuna, pa ako njegova partija ponovo dobije većinu, novi saziv Doma komuna ne radi samo narednu godinu ili dvije dana, već do kraja punog mandata, ukoliko se ne dogode neke nove vanredne okolnosti. Kod nas, međutim, novoizabrana skupština može da se nađe u situaciji da tek počne da donosi zakone i utvrđuje politiku i da joj istekne mandat. Doduše, i ovakvo rješenje nije potpuno loše, jer, ako dođe do promjene parlamentarne većine, pobjedničke stranke, čak i kad nemaju pun mandat na raspolaganju, mogu barem pokazati da imaju dobar program i dobru volju. U osnovi, rješenje je neozbiljno, jer dovodi u pitanje objektivnu mogućnost ostvarenja programa parlamentarne većine.
U Republici Srpskoj, pak, predsjednik Republike donosi odluku o raspuštanju Narodne skupštine. Nema nikakvih ograničenja vršenju ovih prava, tako da on može odlučiti da raspusti Narodnu skupštinu bilo kad i bilo kojim povodom. Ako to uradi, biće raspisani prijevremeni izbori. Mandat novoizabranog saziva Narodne skupštine opet neće trajati četiri godine, već do isteka mandata prethodnog saziva, koji je raspušten odlukom predsjednika Republike. Ovim rješenjem (ali ne samo zbog ovog prava predsjednika Republike), Republika Srpska svrstava se u red polupredsjedničkih sistema.
Iako je predsjednik Republike, kao i Narodna skupština, biran neposredno od strane građana, čini se da je ovo njegovo pravo suviše snažno, pogotovo ako se posmatra u vezi sa ostalim njegovim ovlašćenjima. Ako bi odlučio da koristi sva svoja ustavna ovlašćenja, mogao bi da vrši snažan uticaj na Narodnu skupštinu, uključujući njeno raspuštanje ukoliko nije zadovoljan njenom politikom. Iako su oba organa, i Narodna skupština i predsjednik Republike, birana na isti način, čini se da između njih postoji razlika. Dok je Narodna skupština (ili bi trebalo ili mogla da bude) predstavništvo naroda, jer su u njoj predstavljene različite ideologije i društvene grupe, to nije slučaj sa predsjednikom Republike, koji, iako se tako tvrdi, nikako ne može da predstavlja narod, odnosno građane. Njegovo ničim ograničeno pravo raspuštanja Narodne skupštine daje mu mogućnost da kazni skupštinsku većinu samo zato što nije saglasan s njenom politikom, iako je ta većina izraz narodne volje.
Druga stvar je ako postoji nesaglasnost Narodne skupštine i Vlade u pogledu politike koju treba voditi. U tom slučaju, Vladi bi trebalo dati pravo da od predsjednika Republike raspusti Narodnu skupštinu. On bi o tome, dakle, mogao odlučivati samo na prijedlog Vlade. Ovako kako sad stoje stvari, on može da interveniše kad poželi i da time poništi narodnu volju, izraženu na parlamentarnim izborima.
Analizirana rješenja pokazuju da je Bosna i Hercegovina država u kojoj je ideja vanrednih izbora obesmišljena i zamijenjena idejom prijevremenih izbora (mada, strogo teorijski posmatrano, nije jasno u čemu je razlika), dok su rješenja na nivou države i u entitetima o tome ko i kad može izazvati prijevremene izbore vrlo različita – od relativno širokog prava koje pripada Predsjedništvu (mada je ustavno rješenje nelogično), preko najšireg prava predsjednika Republike Srpske, do vrlo ograničenog prava predsjednika Federacije (što je i logično, jer on ne može raspuštati parlament koji ga je birao). Nedorečenost rješenja, njihova unutrašnja protivrječnost ili, pak, preširoka ovlašćenja data šefu države omogućavaju, s jedne strane, da prijevremeni izbori budu izazivani iz dnevno-političkih, uskostranačkih, interesa, dok, s druge strane, čine besmislenim prijevremene izbore, ukoliko budu održani u vremenskom trenutku koji ne omogućava novoj skupštinskoj većini da vodi svoju politiku.
Na koncu, pitanje prijevremenih (trebalo bi reći vanrednih) izbora ne treba da bude rješavano Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine, već državnim i entitetskim ustavima. Prije nego što budemo u mogućnosti da koristimo ovaj demokratski mehanizam, moramo se pobrinuti da on bude valjano uređen ustavima, što sad nije slučaj. Ali, od diletanata i manipulatora više se i ne može očekivati.
