Za neke osjećaje jednostavno ne postoje riječi, a ako ih čovjek (pjesnik) zamijeni nekim drugim, osjećaji bivaju oskrnavljeni, a pjesnik nesretan. Njegova nesreća nastupa mnogo poslije – kad zamjenskom riječju pokuša dozvati osjećaj iz dubine gdje ga je bacilo vrijeme, a odjekne samo praznina. Nesretnom pjesniku tada ostaje jedino da žali što je izabrao put koji je kao i svi ostali puti: put kojim se ne dolazi.
Ponekad je jezik malen jer ga je čovjek uspio prerasti i od njega napraviti siromaha koji nije u stanju obuhvatiti sve ono što je on kadar učiniti. Nažalost, najčešće je glupost ta koja jezik ostavlja nijemim. Pokazali smo da našoj mašti nema kraja kad je u pitanju zlo. Pokazali smo da možemo prestići sami sebe: ubijali smo na načine koji se ne daju opisati. Jedino što nam preostaje u namjeri da izreknemo ono što nas muči jeste da to isto prešutimo. Ali ne na način da o tome ne govorimo – već da o tome glasno šutimo.
Hoću reći da ima pjesnika koji tu neizrecivu emociju kažu na način da je ne izgovore: ostave je između dva nepostojeća zareza, između dva stiha, između dvije strofe – tamo gdje su je i našli. Pronicljiv čitatelj je osjeti kao nesvakidašnje iskustvo, kao nešto strano/onostrano, i nakon što mu se smire razigrani nervi, za takvu poeziju prešuti: da, to je poezija. Čak se ni čitatelj ne upušta u potragu za riječima koje bi iskoristio i svoje iskustvo podijelio sa svojom po poeziji braćom. Jer takvih riječi nema! Jer je jezik još malen, ispunjen pukotinama, na koje kad naiđeš: samo propadneš.
Eto tako nekako ja razmišljam kad mislim o pjesniku Darku Cvijetiću, o njegovoj knjizi pjesama Konopci s otiskom vrata. Tu, između korica te knjige, leže osjećaji za koje nikad ne bismo saznali, da nam ih ovaj pjesnik nije dokučio. I nije Darko samo sa one na ovu stranu dopremio spomenute osjećaje, već je, pretočivši ih u poeziju, te osjećaje učinio i dostupnim. I onda kad o njima govori, kao i onda kad o njima šuti.
Govoriti o knjizi pjesama Darka Cvijetića predstavlja izazov iz više razloga. To su pjesme koje govore o ratnim strahotama na jedan, pomalo, za puritanske duhove, vulgaran način. Ovaj se pjesnik ne libi opisivati užas onakvim kakav on uistinu jeste. To su pjesme za koje je, istovremeno, nemoguće ne reći da su lijepe. Rijetki su slučajevi da se pjesmama koje direktno slikaju užas potajno i diviš. Dok ih čitaš, prati te osjećaj da možda griješiš, da se možda potajno naslađuješ slikama rasparčanih tijela, i svom demonu, koji pritvoren leži negdje duboko u tebi, dopuštaš da izroni na danje svjetlo i da možda na trenutak postane ti.
Možda bi najbolje bilo krenuti od samog naziva Darkove knjige Konopci s otiskom vrata. U toj sintagmi nešto ne štima, baš kao što to često ne štima ni u Darkovoj poeziji. Nije ta sintagma puko oneobičavanje, niti stilski postupak. Darko je u nju zbio poruku koja se provlači kroz njegovu poeziju i u knjizi Masovne razglednice iz Bosne, gdje je najnaglašenija u stihu vješanje je ideja konopa o vertikali. Konopac je žrtva čovjekovog vrata. Čovjek je taj koji omču namiče na vrat i nogom odguruje stolicu. Krvne žile su te koje pritiskuju konopac i hoće ga udaviti. Konopac bez čovjeka nije konopac za vješanje. Jer kako jednom negdje reče Sartre: Zadatak pjesnika je uvjeriti ljude kako niko nije nevin. Cvijetićeva poezija upozorava na odgovornost sve njene istinske čitaoce. I one koji su na strani zločinca. I one koji su na strani žrtve. Sve nas koji smo ljudi i bez kojih konopac nikada ne bi postao vješalo.
Da se poezija ne može pisati iz tabora, već, i jedino samo, iz slobode, također je poruka Cvijetićeve poezije. To je vidljivo u Cvijetićevom mijenjanju perspektiva i u uspješnosti pjesama koje te perspektive ispaljuju. O zločincu kao i zločinu uopće, moguće je govoriti samo hladno, odnosno, treba biti kadar, kako reče Eliot, razdvojiti čovjeka koji pati, od duha koji stvara. Baš to polazi Cvijetiću za rukom. Slike zločina, koje ga kao čovjeka proganjaju, njegov duh vješto, u skladu sa principima književne estetike, oslikava na platnima i one nas dvostruko paralizuju: svojom ljepotom i svojim užasom.
Ova knjiga na više načina zadivljuje. Njenom slikovitošću. Njenom neuobičajenom slikovitošću. Njenom nelogičnom slikovitošću. Čak bih se usudio reći da nigdje nisam naišao na toliko slika u jednoj knjizi kao što je to slučaj sa ovom zbirkom poezije. Te slike se svojom snagom memorišu u glavi onoga koji čita i poslije ga proganjaju danima – kao noćne more. Nije ih Cvijetić dao svojim čitateljima olako. Učinio ih je zahtjevnim, i one se bez učešća samog čitatelja ne mogu realizirati. On ih u svojoj poeziji daje nezavršenim. Isparčane su na komadiće, i onaj koji ih ponese, bit će primoran, jednog dana, te komadiće posložiti. Bit će primoran biti zgrožen.
Pjesnički glas koji čujemo dok čitamo knjigu Konopci s otiskom vrata je glas izrazitog senzibiliteta. Sposobnost zapažanja detalja je naročito izražena u trenucima otriježnjenja, u trenucima kada je biće steklo najveći nivo autonomije, kada je sposobno primijetiti ono što je golom oku nevidljivo. Otrježnjenje o kojem je ovdje riječ, jeste otrježnjenje od užasne stvarnosti – zauzimanje neovisne pozicije. Za primjer ću uzeti Cvijetićevu pjesmu Zarobljeni drugi vod:
Nježnost trepavice
Kakve odgajaju snajperisti
Bijelo srneće meso
U mraku presvučeno.
Na fotki: čučimo đaci
Stresamo eksere
Sa zagrljajne ruke
Pčela rikošetira
Od laticu.
Haiku se od zareza
Razmrvi.
Cakli se konac u
Košuljama.
Nedostajanje već ide u
Prvoumirućeg.
Samo u nasječenoj
Grani
Može opet krkljati
Davno zadavljen vjetar.
Onaj ko uspije vidjeti slike koje sadrži ova pjesma, zasigurno je bio negdje s druge strane ovoga ovdje.
Moglo bi se reći da Cvijetićeva poezija djeluje sa odgodom. Taj konglomerat užasnih scena je postavljen tako da ga je poprilično lako progutati, ali vremenom, kad se slike realizuju, onaj koji je bio prevaren i komadiće tih slika progutao, bude tim istim slikama kažnjen. Nije slučajno Cvijetić posegnuo za ovim metodama u svojoj poeziji. On je razmontirane slike sa uputstvom o upotrebi dao, kako bi se njegov čitatelj i sam uvjerio koliko čovjek mora sebe potrošiti kako bi vidio.
U pjesmi Bicikl od kose Cvijetić govori o prizoru nakon otkopavanja jedne od masovnih grobnica:
Vidjeli su I. G. (1968.) kako čuči
U materinoj košulji.
Kosa mu se slijepila
Od gline na tavanu.
I još im veli:
Pa gdje ste vi do sad?
Otac mi kupio bicikl
Ima trideset godina kako ga
Nisam vozio.
Kao da je zemlja plašt kojim je zločasta vila prekrila ljude i tako zaustavila vrijeme. Ispod se ništa nije izmijenilo: I. G. je i dalje čučao u materinoj košulji i strpljivo čekao da ga otkopaju kako bi napravio krug na biciklu koje mu je kupio otac. Ima u tom biciklu snažne simbolike – nisu više bicikla dječiji snovi kao što su nekada bili. Otkopavnjem grobnica ne otkopavamo samo kosti, već i jedno, sad već davno prošlo, vrijeme. Grobnice su u sebi sačuvale predmete, sitnice kojih više nema, i one o njihovim vlasnicima govore više nego svi mi koji smo još uvijek živi. I. G., koji strpljiv čeka već trideset godina, rekao je više nego sve DNK analize.
Ovo je knjiga o zlu koje je dio svih nas. Zlu koje se ne smije zataškavati i pripisivati isključivo drugom. Zlu koje se treba tretirati kao nešto naše, zajedničko. Nemam namjeru relativizirati zločine, ali dok god o zlu ne budemo govorili kao o nečemu što nas i same može zahvatiti, mi se tom istom zlu trebamo nadati. Dok vi sad sjedite i čitate o poeziji, negdje vani, u nekoj obližnjoj šumi, Godove bruse, mladi rukohvati za sjekire. Ko će se i kada tih budućih sjekira dohvatiti – to ne znam. Ali znam da to neće biti oni koji budu pažljivo čitali Darka Cvijetića.
