<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

ĐERĐ KONRAD: NACIONALNA AUTOKRATIJA

I mi smo se našli na raskrsnici: levo-desno na sve strane, al središnji ne omane.

29. juli 2015, 12:00

 Bojim se da novopečena mađarska desnica ništa ne uči od starih zapadnoevropskih konzervativnih partija. Vredi istaći da među njihove vrline spadaju uzdržano ponašanje, lepi maniri, ljubaznost u ophođenju i sa rivalima i odbojnost prema svakoj vrsti liderske nadmenosti. U Mađarskoj je u toku nešto osavremenjena restauracija staromodne autokratije. U toku je izgradnja pobedničkoj partiji slična, vojnički organizovana, na bezuslovnoj subordinaciji utemljena aparatura vlasti sa masovnim mitinzima, zastavama i transparentima, besprekorno poslušnom administracijom, promptnim eliminisanjem svakog otklona i s osiguranom lojalnošću nadzornih organa. Nije sve to baš lako, zaista nije lako, jer nekako treba otkačiti evropske kolege političare, saterati u ćošak unutrašnju opoziciju, upregnuti onaj deo inteligencije koji se toga ne gadi, u veliki nacionalni san, a preostali deo suočiti s teškoćama egzistencije, na strogo kontrolisanim televizijskim ekranima povremeno pokazati dežurne demone koje stasiti policajci sprovode sa lisicama oko zglobova. Zar je to ono što ljudima godi? Biće i takvih, koje će moći nazvati neprijateljem, prokletinjom i nagrditi mnogim drugim ružnim rečima, dakle, takvih zagriženih, preispoljnih zlotvora poput moje malenkosti, koji se vazda svemu protive, prave se pametni i nisu u stanju da shvate duboko skrivena učenja ove nove-novcate revolucije. Kao na primer: preoblikovanje pravne države u centralno energetsko polje. Većinska demokratija? Administracija mafijaškog karaktera na čelu s kumom? Napred su išli huligani, ulični drekavci i bacači kamenica, pa jurišnici regrutovani iz građanskih krugova oživelih na marginama Fidesa, dokoni ljudi koji se mogu za male pare upotrebiti, oni koji su mahali crveno-belo prugastim zastavama nekadašnjih fašističkih strelastih krstova. Orban se pravio kao da ih ne vidi. A kad je Orban došao, fašističke zastave su smotane. Kad nema Orbana, ima zastava, kad ima Orbana, nema zastava. Kakav li je tajanstevni režiser to tako hteo?

Iznenađujuća sličnost

Primetna je velika sličnost između državnog socijalizma, srušenog 1989. godine, i nove desnice – utoliko što su i ovi i oni strastveni etatisti; i jedni i drugi hoće da što više dobara bude podvedeno pod vlasništvo države i da što više dobara bude centralizovano, računajući da će posredstvom države zauzeti dobre pozicije s kojih će imati lak pristup kako redistribuciji namenjenim državnim dobarima, tako i – naravno – budžetskim izvorima. Kasnije već može da dođe na red i neka nova privatizacija, u korist politički odgovarajuće nacionalne elite, rodbine, bliskih prijatelja, oprobanih vojnika partije. Milošću predsednika vlade, ekspresnim liftom uzdignuti u vrhove vlasti, ovi novi moćnici gledaju pre svega da dosegnu što viši životni standard na konto poreskih obveznika i redistribucije državnih resursa. Za to su pak potrebne neobične, brze promene koje se i naknadno mogu proglasiti revolucijom. Čak i revolucijom glasačkih kabina, koja je novosmišljena metafora, jer smo do sada revoluciju zamišljali u slikama prostranih trgova i mnogo ljudi. A sad je dovoljna i jedna mala glasačka kabina, i u kabini samotni državljanin. U duši njegovoj besni oluja koja može da utihne samo od jedne vizije: vizije borbenog partijskog vođe. Upozoravajući primer ostalim Evropljanima: nacionalna revolucija u samoći glasačke kabine. Menja se frazeologija euforije, ali organizacija i ljudski sadržaji ostaju isti. Revolucije se dižu protiv tiranije, despotije, ali gde je ovde bilo tiranije? Podanici obično strahuju od samovolje tiranina, ali od koga su strahovala ova nova gospoda? Nacionalna revolucija? Gde je ova sintagma bila u modi? Ne, to nije totalitarna vlast, ovo je samo hegemonija, tako da i drugost ima pravo građanstva, mada tek jedva. Pravnim marifetlucima poduprta lična diktatura. A kukavni dvorjani okupljeni oko vođe nadaju se da će od kolača vlasti i njima da padne u krilo poneki zalogaj, poneka mrva. Zašto bi bilo koja strana bila isključena iz sticanja bogatstva? Kakve samo tajne tablete uzimaju članovi nove nomenklature protiv osećanja humora i volje da se pregovara? I s kakvim stimulansima jačaju svoju veru u onu temeljnu ideju da je svet onakav kakav bi oni voleli verovati da jeste, i da se bez i jedne reči prilagođava šefovoj viziji? Pepeljava sreda će po običaju doći, ali pre toga neka se vesele pokladama.

Nova partijska država, nova cenzura

Nova partijska država, nova cenzura. Kreatori, tumači i čuvari zakona o štampi prave se kao da ne shvataju, zbog čega se i u zemlji, i u inostranstvu sav pismeni svet pobunio protiv jedne takve agresije. Video sam kopiju jednog zvaničnog pisma novoformiranog vladinog povereništva za medije: Glavno odeljenje za nadzor sadržaja. To je pisalo u zaglavlju pisma. Sporno je, pre svega, kakva posla vlada ima sa sadržajem? Ako ima, onda su potrebna odeljenja za nadzor i, iznad njih, jedno glavno odeljenje za nadzor. Pretpostavljam da će posao nadziranja sadržaja književnih dela donositi više para, nego samo pisanje književnih dela. Mora da je premijer zadovoljan i nadasve ponosan što može da komanduje čitavom armijom činovnika, a ko se usudi makar i da bekne protiv njega, taj ima da leti. Prema jednom novom-novcatom zakonu otpuštanje se ne mora obrazložiti. A onaj ko zaposli otpuštenog, postaće sumnjiv: i prijatelj neprijatelja je neprijatelj. Šef partijske države ima oreol svemogućeg, njegovo mišljenje je toliko dalekosežno odlučujuće, da sa stanovišta vlastite karijere ni jedan činovnik ne bi mudro postupio ako bi bilo kakvu odluku doneo po svom nahođenju, ne sačekavši predsednikove instrukcije. To je ujedno i razlog haotične pasivnosti državnih nadleštava. Gde je nestala republika? Gde su zastave Evropske unije? Zar će nestanak republike, odsustvo evropskih zastava, učiniti Mađare ponosnijima? Šta savetuje ova pamet? Ako hoćeš lojalne funkcionere, moraš da zameniš čitav personal. Nema mešanja, nema prijateljstva s drugima. Državni socijalizam je bio političko društvo, u kojem nije bilo zakonima predviđenih, i od vlade nezavisnih nadzornih mehanizama. Isto imamo i danas. Svaki pretendent za diktatora najpre će se potruditi da ukloni ova nadzorna tela i kontrolne organe, kako niko ne bi mogao da se ispreči na njegovom putu. Prema odlukama novog premijera, za nosioce takvih prepreka nema milosti, treba im još godinama nakon što su šutnuti iz državnog aparata zagorčavati život, jer bi se inače uzoholili i pomislili da će još imati prilike da se vrate u vlast. Greše. Za njih neće biti povratka.

Na sajtu AUTONOMIJA! u nastavcima objavljujemo knjigu esejističkih beleški mađarskog pisca Đerđa Konrada. Na mađarskom jeziku je publikovana u proleće 2014. godine pod naslovom Ovde, u Evropi. Ona sadrži 146 kratkih tekstova koji odražavaju razmišljanja ovog autora o Starom kontinentu – to je uostalom tema kojoj se Konrad opsesivno posvećuje poslednjih trideset godina. Najraniji zapisi iz ove knjige potiču iz 1984. godine (uz naslov tih fragmenata naznačena je i godina nastanka, tako da čitalac može pratiti kako je evoluiralo Konradovo mišljenje do današnjih dana). Naravno, neizbežno se nameću i neki drugi tematski krugovi koji se nalaze u gravitacionom polju središnje teme – Evrope. U tom svetlu Konrad piše i o mađarstvu, o jevrejstvu, o demokratiji, o totalitarizmima. Iz ovih 146 fragmenata naposletku se ocrtavaju konture Konradove vizije Evrope, pre svega kroz prizmu evropskih integracija. Ovi tekstovi su argumenti u korist ideje o neophodnosti ujedinjene Evrope u novoj geopolitičkoj konstelaciji, svojevrsni odgovor na evroskeptične diskurse. I što posebno čini privlačnim ove kratke eseje, to je staloženost, mudrost, promišljenost svake Konradove reči.

Preveo i priredio Arpad Vicko

autonomija.info