<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kako sam postao rasista

Kada sam imao 18 godina, stajao sam na sceni u jednoj katedrali u Nemačkoj, i kroz huk hiljada evropskih neo-nacističkih skinheda su se čuli povici „Hajl Hitler", a skandirali su i ime mog benda.

29. juli 2015, 12:00

Tačno u tom trenutku, bio sam odgovoran za elektricitet u vazduhu, adrenalin koji juri pulsirajućim venama, i za znoj koji se slivao sa obrijanih glava.

Potpuna odanost beloj moći pulsirala je kroz gomilu te maglovite noći u martu 1992. Predvodio sam prvi skinhedski bend bele moći koji je ikada napustio tlo SAD i došao da svira u otadžbini, i u Evropi, uopšte. Tamo se stvarala istorija. Zamišljao sam da se tako sigurno osećao i Hitler kada je predvodio svoje armije u misiji da dominira svetom.

Pevao sam o tome kako zakoni favorizuju crnce, koji preotimaju radna mesta belcima, i kako su belci preopterećeni porezima kojima se finansiraju programi socijalne pomoći. Verovao sam da manjine i njihove droge uništavaju vredne i poslušne belačke porodice. Gejevi – pretnja za produženje naše vrste – su zahtevali posebna prava. Naše žene su na prevaru odvodili pripadnici manjina. Jevreji su planirali naše uništenje. Bilo je jasno da je bela rasa u opasnosti.

Ili su mene naučili da verujem u to.

Sve je počelo 1987. kada sam imao jedva 14 godina. Trebalo mi je nešto više, žudeo sam za time da radim nešto plemenito. Tražio sam dublji smisao života, izvan prizemnog života sa kojim su se mučili stariji ljudi, pripadnici radničke klase, koji sam gledao oko sebe. Nisam želeo da pokleknem pred zamkama komfora, želeo sam da budem bitan. I prst sudbine se umešao na pogodan način da te moje potrebe budu ispunjene.

Moja dečja nedužnost je nestala bez traga večeri kada sam upoznao Klarka Martela.

Stajao sam u svojoj uličici, odvaljen od trave, kada je urlanje motora nekog automobila prekinulo mir i tišinu. Kočnice su zaškripale i crni „pontijak fajerbrd" se zaustavio pored mene. Ćilibarska svetlost ulične lape je odozgo obasjavala automobil, suvozačeva vrata su se otvorila, i neki stariji tip, obrijane glave i u crnim vojničkim čizmama je krenuo pravo ka meni. Nije bio mnogo visok, niti fizički impozantan, ali zbog ćelave glave i sjajnih čizama je odisao autoritetom. Nosio je blistavo belu majicu, a crni tanki tregeri su držale njegove varikinisane farmerke.

Zaustavio se na samo par santimetara od mene, uneo mi se u lice i zagledao se u mene sitnim, sivim očima. Beonjače su mu bile mutne, delovale su staro, istrošeno i napeto. Jedva otvarajući usta, progovorio je tiho i autoritarno. „Zar ne znaš da je ovo tačno ono što kapitalisti i jevreji žele da radiš, da bi im ostao pokoran?"

Ne znajući baš tačno šta je „kapitalista", dođavola, i ne znajući šta znači biti „pokoran", instinktivno sam povukao još jedan dim džointa, i zakašljao se pravo njemu u lice.

Munjevitom brzinom, taj tip prodornih, sivih očiju me je jednom rukom zgrabio za teme, a drugom mi izvadio džoint iz usta, i ugasio ga svojom sjajnom, crnom „doktor Marten" čizmom.

Bio sam zapanjen. Samo me je moj otac u životu tako udario.

Neobrijani čovek jake vilice se ispravio, čvrsto me zgrabio za ramena i privukao sebi. „Ja sam Klark Martel, sine, i ja ću ti spasiti jebeni život".

Ukipio sam se i stajao tamo, užasnut, ali zadivljen čovekom obrijane glave u sjajnim visokim čizmama koji će da mi spasi život. Taj čovek je bio prvi vođa skinheda – neonacista u Americi, i pokret bele moći je rođen pred mojim očima – upravo ovde, u istoj prljavoj uličici u predgrađu Čikaga, kojom sam hiljadama puta prolazio na biciklu.

Jednako brzo kao što je i stigao, Martel se vratio u urlajuću zver, i otperjao niz ulicu kao plamteći feniks, ostavljajući me začuđenog, u oblaku izduvnih gasova.

__________________________________________________________________

Pogledajte naš dokumentarac "Kju Kluks Klan i Američki veterani":


__________________________________________________________________

Nije mi trebalo mnogo da odlučim da više ne želim da budem slabi tinejdžer bez imalo samopouzdanja, i da želim da postanem moćan. Mesec dana kasnije, vraćao sam se biciklom sa bejzbola, kada su me zaustavila tri crna dečaka iz drugog dela grada i prebili me. Ukrali su moj ganc novi crno-crveni „Švin predator" sa hromiranim točkovima, koji sam par nedelja ranije kupio od para koje sam dobio za rođendan. Ne sećam se detalja, osim da sam bio kivan i razočaran sobom zbog toga što se nisam više potrudio da sačuvam bicikl od njih. Obuzeo me je bes zbog toga što neko može tek tako da upadne u moj kraj i uzme nešto što mi pripada.

I kao lav, ponovo se pojavio Martel, da me podigne iz blata. Da me spasi. Kada me je ubrzo posle toga pozvao na „žurku", oberučke sam prihvatio, sa sve šljivom na oku.

Kada sam ja stigao, tesni stan je već bio krcat, bilo je tu oko 30 momaka, od dvadeset i nešto godina: skinhedi iz Mičigena, Viskonsina, Teksasa i Ilinoisa. Bilo je tu i nekoliko ljudi iz kraja, koje sam znao iz viđenja, ali ja sam sa 14 godina bio daleko najmlađi.

Neko mi je dodao hladnu limenku „Miler haj lajf" piva. Već sam bio uzbuđen što sam tamo, ali iako sam bio maloletan, nisam želeo da odbijem takav gest prihvatanja. Gde god da sam pogledao, ugledao bih obrijane glave, tetovaže, čizme i tregere. Nacističke borbene zastave su izigravale zavese na prozorima. Bilo je mnogo traka sa svastikom na rukama. Neke devojke žestokog izgleda su visile okačene o ruke nekih od većih tipova, pa je bilo lako shvatiti ko su ključni igrači.

Pre nego što sam popio pivo do kraja, jedan mišićavi skins, sa ožiljcima na licu i krupnom svastikom istetoviranom na grlu, je otvorio sastanak. Ustavši u uglu dnevne sobe, dao je jednostavnu izjavu, koju ću do kraja te večeri naučiti napamet – geslo sa kojim ću živeti sledećih sedam godina.

„Dvanaest reči!", zagrmeo je.

Svi su smesta prekinuli svoje razgovore da bi uglas izdeklamovali, „Moramo da obezbedimo opstanak našeg naroda i budućnost za našu belu decu".

Svi su podigli ruke u nacistički pozdrav. I ja sam mahinalno podigao svoju.

Više od sat vremena, srce mi je lupalo dok sam stajao opčinjen, slušajući vatrene reči koje ću uskoro moći da izrecitujem u pola noći.

Nagorela američka zastava je visila naopačke na zidu iza govornika, koji je čvrsto stezao limenku piva i govorio glasno. „Naša izdajnička vlada nas ubeđuje da je rasna ravnopravnost napredna stvar, braćo i sestre – da sve rase treba da žive u miru i harmoniji. Budalaštine! Pogledajte oko sebe. Otvorite oči i ne dozvolite da od vas prave budale. Šta vidite kada se crnje dosele u naš kraj? Vidite kako se droga i kriminal izliju na naše ulice, a ne ravnopravnost. Ulice postanu pune đubreta. Vazduh počne da smrdi, jer ti lezilebovići po vazdan ne rade ništa drugo osim što bleje unaokolo, puše krek i napumpavaju svoje narkomanske kurve. Baš ih je briga da počiste za sobom.

Jedino što počiste su sve te teško zarađene pare koje vi i ja dajemo za porez. Žive od socijalne pomoći. Nezaposleni su. Uvek su prvi u redu kada vlada ponudi neku milostinju. Program stanovanja „Sekcija 8". Programi besplatne hrane u školama. Ti crnčići idu u školu samo zbog besplatnih ručkova i socijalne pomoći. A sve to plaćamo mi, belci, vredni beli Amerikanci kojima ne pada na pamet da dozvole da im deca uzimaju besplatne obroke, jer se mi sami staramo o sebi.

I dok se vi i ja ubijamo od posla, ovo rasno inferiorno đubre prodaje drogu vašoj mlađoj braći da bi ih zaglupelo. Prodaju im džank da bi im istruleli zubi i da bi sa 16 godina izgledali kao da imaju 60. Da se nađu na liniji vatre, i da ih ti kriminalci ubiju.

Navlače naše nedužne, arijevske žene na droge da bi se jebale s njima za njih. Mislite da prodaju to đubre samo da bi se obogatili, kupovali „kadilake" i zlatne lance? Osvestite se, braćo i sestre. Oni prodaju taj otrov da bi bela deca postala glupa kao njihova musava deca. Žele toliko da ubiju u pojam naše ljude, da bi ih naterali da popuše ili pošmrkaju sve što im se nađe pod rukom. Da ubrizgavaju drogu u ruke i u nožne prste. Žele da naši ljudi uništavaju svoje moždane ćelije i završe u zatvoru, gde ih siluju gengbengeri koji su završili u zatvoru zbog silovanja nedužnih mladih belkinja.

A ko predvodi ove degenerisane životinje u uništenju naše rase? Jevreji i njihova cionistička okupaciona vlada. Eto ko!" Govornik se bacio na tiradu protiv jevreja koju sam slušao na svakom mitingu na koji sam od tada otišao, ali nikada sa toliko žara. Izgledalo je kao da će mu žile na vratu pući, i zapenio je na usta. Oči su mu gorile od gneva. Samporavednosti. Ozlojeđenosti. Istine.

Završio je onako kako je i počeo. „Dvanaest reči, rođaci! Dvanaest svetih reči".

Stajali smo i isponova i isponova ponavljali tih dvanaest reči.

Bio sam užaren od adrenalina koji sam gasio znojem od nervoze, adrenalin mi je strujao celim telom dok je oštar dim rasističke retorike ispunjavao sobu. Bio sam spreman da spasim svog brata, roditelje, babu i dedu, prijatelje i bilo koju pristojnu belu osobu na svetu. Kako belci ne vide kakav potpuni očaj im preti? Sve je bilo na meni i ljudima kao što sam ja. Bio je to ogroman zadatak, ali nisam imao dilemu oko toga kome ću biti odan.

__________________________________________________________________

__________________________________________________________________

Iako je to bila najčudnija i najintenzivnija noć u mom životu, bio sam smesta navučen. Kultura bele moći skinheda mi je bila privlačna, iako sam znao da nisam baš isti kao ostali koju su bili tu. Nisam poticao iz siromašne porodice. Nisu me odgajali da mrzim ljude koji su drugačiji od mene, niti u duhu „mi protiv njih". Ali srce mi je žestoko lupalo u grudima. Više nego ikada, želeo sam da budem deo toga. Ophrvalo me je.

Narednih sedam godina, postao sam regrutno čudo od deteta, indoktrinišući generaciju za generacijom mladih belih ekstremista. Pokrenuo sam dva benda bele moći – „Bela američka mladost" i „Konačno rešenje" – i muzika mi je postala osnovno oruđe za propagandu, kojim sam namamljivao još vojnika.

Primetiti klinca kome kod kuće ne cvetaju ruže nije bila neka nauka. Nekoga ko nema mnogo prijatelja. Koga zezaju. Ko je marginalizovan. Usamljenog. Besnog. Siromašnog. Nekoga ko ima krizu identiteta. Koji deluje kao da nikada nije imao – ili imala – nimalo sreće. Bilo je lako zapodenuti razgovor s nekim takvim i otkriti šta ga muči. I zatim ga pridobiti.

„Čoveče, tačno znam kako je to. Da ti tata nije izgubio posao, ne bi bilo tako. Ali pripadnici manjina otimaju sve poslove. Oni koriste svaku priliku. Dosele se u naš kraj i počnu da primaju milostinju. Naši roditelji svaki dan idu na posao da bi stavili hranu na sto, dok ti lenji crnci i Meksikanci spavajući unovčavaju čekove socijalne pomoći".

Kada pogledam svoje fotografije iz prošlog života, vidim praznu ljudsku ljušturu – stranca – ispunjenu svim tim istim ubitačnim elementima, kako zuri u mene.

Zbog toga što sam bio toliko slep, suviše obuzet svojim naduvenim egom da bih obratio pažnju na svoje osnovne emotivne potrebe, zaršio sam tako što sam krivio druge – crnce, gejeve, jevreje i sve druge za koje sam smatrao da nisu kao ja – za svoje probleme kojima oni ni na koji način nisu mogli da doprinesu. Moja neosnovana panika je brzo i nepravedno počela da se manifestuje kao otrovna mržnja – radikalizovali su me oni koji su u meni videli usamljenog mladića koji je bio zreo za oblikovanje. I zbog toga što sam očajnički tražio smisao – i da se uzdignem iznad banalnog – gutao sam svaku mrvicu koju su mi servirali, a koja je podsećala na veličinu, i od nje stvarao svoj identitet, zasenjujući sopstveni karakter, koji mi je dozlogrdio dok sam odrastao. Moj zavedeni animozitet od mene je napravio velikog, debelog rasističkog siledžiju – morbidno preterano gojaznog od bezbrojnih laži kojima su me tovili oni koji su iskorišćavali moju mladost, naivnost i usamljenost.

Jednu trećinu svog života, tokom skoro svih svojih tinejdžerskih godina, žvakao sam i gutao hrskave komade svakog od tih uvrnutih verovanja. I kada sam konačno imao muda da shvatim da je svaka od tih „istina" koju su servirali meni i drugima bila potpuna sjebana laž, jedino što sam želeo da uradim je bilo da nabijem prste u grlo i ispovraćam se u najbližu klozetsku šolju.

Čak i sada, dvadeset godina nakon što sam napustio pokret mržnje čijem sam stvaranju doprineo, sećanja na tih mračnih sedam godina i dalje mi prolaze kroz glavu i u meni izazivaju bes. Kada pogledam svoje fotografije iz prošlog života, vidim praznu ljudsku ljušturu – stranca – ispunjenu svim tim istim ubitačnim elementima, kako zuri u mene. Ali zbog toga što zaraženi korov i dalje niče iz mnogobrojnog otrovnog semenja koje sam posadio pre toliko godina, smatram da mi je dužnost da ga čupam kada vidim da klija.

Autor kao odrastao čovek. Fotografija: Mark Selidžer

Kao i većina ljudi koje opčini nečija harizma, kada su mi govorili ove „bele laži", ja sam tražio dokaze da su u pravu, a ne da greše. Kada sada razmišljam o tom vremenu, zastaje mi dah. Kako sam mogao da budem toliko glup? Toliko lakoveran? Toliko nesvestan bola koji sam spremno nanosio nedužnim ljudima? Trampio sam svoju urođenu empatiju za osećaj pripadnosti. Pobrkao sam mržnju i zastrašivanje sa strašću, a strah sa poštovanjem.

Kada sam konačno došao do ove surove spoznaje, za mene je život počeo iz početka. Kada sam došao do tačke da potpuno odbacim sve laži kojima su mi punili glavu, tada je promena počela da nastupa. Kada sam se ponovo povezao sa empatijom koju sam osećao kao dete i prihvatio saosećanje drugih, u trenutku kada sam ga možda najmanje zaluživao, mržnja se dezintegrisala i moja izopačena ideologija više nije imala smisla. Posle sedam godina neiskrenosti prema sebi, žongliranje lažima i prikrivanje straha su mi preseli. Bilo je vreme da se suočim sa pravom istinom. Tako da sam nagazio na gas i sleteo sa te metaforičke litice. Nagazio sam gas do daske, zadovoljan time što će demoni u meni umreti. I tek tada, kada sam konačno dozvolio da dođe do te bolne, simbolične smrti – dok je izgužvana olupina moje bivše ličnosti gorela dole, na oštrim stenama – sam mogao da se ispravim i da gledam novorođenog feniksa kako se izdiže iz olupine i širi krila.

Adaptirano iz romana Kristijana Pikolinija „Romantično nasilje: memoari jednog američkog skinheda". Pikolini je biviši neonacista, ekstremista i skinhed, koji je postao zagovornik mira. 2010. je postao suosnivač neprofitne organizacije „Život posle mržnje", koja edukuje pojednice i organizacije o rasizmu, ekstremističkoj radikalizaciji i deradikalizaciji. Pratite ga na Tviteru.


vice.com