P.B. Kako biste odgovorili na tvrdnju da nastojite uspostaviti nekakvu literarnu znanost?
J.D. To nije znanost u tradicionalnom smislu. To je strategija za interpretaciju znanosti i isto tako filozofije… koja ih nastoji dekonstruirati i promatrati iz različitih točki motrišta (dakako isto tako i s političke točke motrišta) te ukazati na implicitne granice znanosti. Literarne znanosti, na primjer, jesu dominantni modeli znanosti na francuskoj sceni.
P.B. Što to može učiniti gramatolog što drugi filozofi i lingvisti ne mogu?
J.D. Najprije moram reći (smijeh), jer gramatologija nije pozitivna znanost… niti filozofija, da ”gramatolog” ne postoji. Knjiga koja se oslanja na gramatologiju nije knjiga za gramatologiju; to je isto tako knjiga koja ustrajava na granicama gramatologije.
P.B. Govorite o živom jeziku, gdje pisani jezik odražava govorni. Isto tako govorite o mrtvim jezicima, gdje pisani jezik nema nikakve veze s govornim. Ako se osvrnete na stotine jezika, koji ovaj čas postoje, za koji od njih biste mogli reći da su živi, a koji se približuju smrti?
J.D. Oprostite, ali nikada nisam rekao baš tako. Nikada nisam rekao da postoje potpunoma živi jezici i isto tako potpunoma mrtvi jezici. Mislim da postoji dio smrti u svakom jeziku. Suprotnost između života i smrti u jeziku je pogrešna suprotnost. Tradicionalna izjava o jeziku jest ta da je jezik živ u sebi i da je pisanje mrtvi dio jezika. To je ono protiv čega se borim. Dakle, neću tvrditi da postoji danas nekakva hijerarhija više ili manje živih jezika. Postoje u najboljem slučaju više ili manje moćni jezici – recimo na tehničkoj, ekonomskoj, znanstvenoj ili vojnoj razini. Određene jezike – primjerice engleski, ruski, kineski jezik – govore ne samo mnogi ljudi, nego ljudi i narodi koji su ovaj čas utjecajniji od drugih. Što još ne znači da su ti jezici ”življi” nego ostali.
P.B. Razlikujete govorni i pisani jezik i govorite o odnosu među njima…
J.D. Ah…to nije suprotnost. Posljednjih se godina trsim oko onoga značenja pisanja prema kojem je i govorni jezik na neki način pisani jezik. Hoću reći da postoji nešto takvo kao pra-pisanje (arche-écriture), koje je sadržano u govornom jeziku, iz čega slijedi da je koncept pisanja transformiran. Magnetofonski zapis, na primjer, u nekom je smislu isto tako pisanje.
P.B. Predlagali ste da prestanemo raspravljati o različitim medijima – o govornom i pisanom –, isto tako da napustimo zamisao o njihovoj etičkoj dimenziji, budući da bi oba medija bila s onu stranu dobra i zla. Mogli bismo vas usporediti s Marshallom McLuhanom, koji o medijima govori u vrlo etičkim okvirima – ”mikrofon je stvorio Hitlera” i slično.
J.D. Hm…Mislim da je u McLuhanovom diskursu na djelu neka ideologija s kojom se ne slažem, budući da je McLuhan optimist što se tiče mogućnosti obnove oralne zajednice koja bi se oslobodila naprava za pisanje i slično. Mislim da je to vrlo tradicionalni mit još iz vremena…recimo Platona, Rousseaua…Umjesto mišljenja da živimo u vrijeme kad pisanje ide svojemu kraju, mislim da, tome nasuprot, živimo u doba sveopće ekstenzije pisanja. Barem u njegovom novom smislu…Time ne mislim na alfabetsko pismo, nego mislim na naprave za pisanje što ih danas upotrebljavano (npr. kazetofon). I to je pisanje.
P.B. Svoju knjigu zaključujete citatom iz Rousseaua koji je o pisanju govorio kao o nekakvim snovima. Rekao je: ”Snove nekih nemirnih noći prodaju nam kao filozofiju. Reći ćete mi da i sam sanjam. Slažem se s time: ali za razliku od drugih, iznosim svoje snove kao snove te dopuštam traženje onoga što je u njima korisno za budne ljude”. Moje pitanje za vas glasi: dopuštate li mi da vas pitam u istom duhu – kao da je riječ o snovima koji su takvi kakve ih slušatelj ili čitatelj želi?
J.D. Da, no ako mogu s užitkom odgovoriti, rekao bih: da sam, kad sanjam, posve budan, i da po tom pitanju ne gajim iluziju.
On the Beach (Glebe NSW, Australia), no. 1/1983: p. 42
Preveo s engleskog Mario Kopić
Izvor Gledišta
