Neki dan je objavljena vijest da glumim u filmu. Naslovnice su pucale od obećavajućih riječi tipa “Hollywood”, “glumačke vode”, “britanski film”.
Odmah mi je iskočila žila na čelu jer su me svi počeli zvati i ispitivati “hoću li glumiti s Angelinom Jolie” i “hoću li šmrkati bijelo s A klasom svjetskih glumaca”. Nije me iznervirala vijest nego prenapuhavanje činjenice da je film “BRITANSKI”. Takvim naglašavanjem nije samo spuštena vrijednost naših, domaćih filmova nego se i uzdizala činjenica da nije HRVATSKO. Cijeli život provela sam u Hrvatskoj gdje se tuđe i strano uvijek voljelo više nego domaće. Uvijek je strana pjevačica bolje obučena od hrvatske i uvijek je strani slikar vrijedniji od našeg. Uopće me ne čudi činjenica da većina naših mladih želi otići iz Hrvatske.
Nikad se moj rad nije cijenio dolje i možete sada reći da sam “starleta bez pokrića” i da “živim na tatinoj slavi”. I bit ćete u pravu. Ali ne zato što je to istina nego zato što je u to puno bolje i lakše povjerovati. Mnogi od vas gledaju poznate Hrvate u novinama i mislite da sjede na zlatnim polugama. Ne sjede na zlatnim polugama i ne zarađuju koliko vi mislite jer vi ne kupujete niti njih, niti njihove proizvode. Sjajan primjer je glazbena industrija. Bare je jednom jako lijepo izjavio da se svi živciraju što bendovi propadaju, žale se i šalju poruke mržnje, a nitko nije pomislio da se albumi ne snimaju besplatno.
Svi će kupiti originalni CD Metallice, ali se Majke i Hladno pivo prži, jer su oni naši - kuže oni to. I nije ni meni tata ostavio milijune, jer ih nije ni zaradio, na svome računu nemam ništa što je još jedna realna činjenica s kojom žive umjetnici u Hrvatskoj. Imam nekoliko prijatelja u kreativnim vodama. Izuzetno su talentirani, ni u “BRITANIJI” nema takvih. Nemaju šta za jest, žive s mamama, rade bilo što da skupe koju kintu jer se njihov talent ne “poštuje” budući da su iz Hrvatske. Firme strancima za izradu loga plaćaju tisuće kuna, a kada netko iz Hrvatske za svoj rad postavi istu cijenu, svi se bune. “Trebalo ti je dva dana da napraviš logo, zašto bih ti to platio 5000 kuna?”. Zato što je netko proveo četiri godine na faksu te potrošio i vremena i novaca da bi naučio to napraviti u “dva dana”.
Moram li natrljati svima sol u ranu i reci: “Hrvatska full of life”? U Engleskoj poznajem ljude koji zapošljavaju naše ljude s Balkana i svi do jednog su mi rekli da su oni najvjerniji i najsposobniji radnici koje su ikada imali. Sve Hrvate koje znam, točnije Hrvatice, imaju veće plaće od muškaraca koji su rođeni u Britaniji. Razlog je baš to što ih se nije cjenilo tamo od kuda su došli, što im se nije davala podrška, što ih se omalovažavalo i mijenjalo kao čarape. Moj prijatelj Danijel Tipura našim je zvijezdama spotove najčešće snimao besplatno, a neki od njih imaju nekoliko milijuna pregleda. Velika imena i face su ga molile da im snima besplatno jer nisu imali novca da mu plate. I ne krivim ih, jer nisu oni krivi što nemaju. On je takvu situaciju prihvatio. I uvijek je bio korektan prema svima. Varali su ga, krali, vrijeđali...
Osobno sam ga gledala kako vene u kravljem izmetu, gledala sam dečka koji je došao iz Slavonskog Broda, iz rata, iz ničeg, po svoj hrvatski san i kojeg su svi do reda šutirali u dupe jer nije imao “veze”. A neki dan je naš dragi Danijel otišao u KATAR gdje je dobio ponudu života, gdje će voditi najveća snimanja te regije jer je netko drugi prepoznao njegovu kvalitetu. Kad uspije, pisat će: “Hrvatski redatelj Danijel Tipura uspio u životu”. Danijel ni tada neće reći riječ protiv Hrvatske jer ju voli, jednako koliko ju volim i ja, ali će mu se vjerovatno nakupiti kiselina u grlu kada shvati koliko je bitno to što je uspio negdje drugdje. I kad skuži da ga sad svi žele platiti jer je došao iz inzoemstva. Moj prijatelj Tomislav Lončarić, koji je vjerovatno jedan od top tri street artista na našem području, nije mogao upisati slikarstvo na Likovnoj akademiji, DVA PUTA!, jer nije bio dovoljno dobar. A sad putuje po svijetu, slika po stranim gradovima, prepoznat je u svijetu kao jedan od najtalentiranijih street umjetnika današnjice.
A kada je uređivao škole u Zagrebu, nitko mu nije htio platiti niti trošak sprejeva. “Pa ti to voliš, zakaj bi ti platili?”. Eto ga, odlazi u Ameriku gdje će njegovi radovi biti izloženi u muzeju. Ja zaista vjerujem da nevjerojatni ljudi žive u Hrvatskoj, kao i na cijelom području Balkana, nećete nigdje takve naći, pa ako već predstavljate firmu koja uključuje te mlade umjetnike i radnike u svoje projekte, nemojte ih omalovažavati, nemojte kupovati strano i misliti da je bolje - jer nije. Prošla sam devet država u posljednjih godinu dana, nisam najpametnija osoba na svijetu i možda nisam ni adekvatna osoba da ovo izjavim, ali kvalitetnije i upornije ljude nisam upoznala nigdje kao kod nas. Vrijedite, ljudi, svake lipe, i neka vam nitko ne kaže drugačije.
Nadam se da ćete svi ostvariti svoje snove, da će vas ljudi cijeniti jer ste talentirani i kvalitetni i, ako ništa drugo, jer se trudite više nego što bi se i jedan stranac za njih ikada trudio. Pričala sam s Danijelom kad je letio za Katar i čula sam mu u glasu da je odahnuo, ali sam osjetila i razočaranje jer tamo gdje ide nije njegov dom. Veselje koje se u njemu budi kada ga tamo pohvale nije ni pola veselja koje osjeća kad su ga hvalili doma, a to je bilo rijetko. I oboje znamo - kao i svi drugi koji su otišli - da ćemo vani uspjeti, ali da ćemo i taj uspjeh dovesti doma - i znamo da će nas izvrijeđati. I opet reći da nismo uspjeli jer smo se vratili. Danijel mi je jednom, dok smo se oboje borili s demonima u glavi, u šali rekao: “Tko se vraća ako je uspio? To ti je još gore nego ostatio tamo” - smijali smo se oboje.
“Bolje patiti vani od gladi nego ikad priznati inozemni poraz vraćajući se u Hrvatsku”, rekla sam mu kroz kroz smijeh. Uvijek je neka takva šala morala pasti. Ako realno pogledate, i istina je. Čim se netko vrati s podvijenim repom, odmah se časti cijela birtija. “ŽIVIO! Mi smo bolji od tebe! Otišo si, nisi uspio, welcome back to birtija!” “Ma Ella! Kad sve ide protiv tebe, znaš da si na pravome putu”, odgovorio mi je i zauvijek mi ostavio žig u sjećanju.
Izvor Jutarnji list
