Juče na portalu Nezavisnih novina, povodom buke koja se digla oko nastanka četvrtog murala u organizaciji Flastera, sociolog Ivan Šijaković nam je svima, kroz jednu rečenicu, pokazao u kakvom društvu i stanju mi danas zapravo živimo. U ovom tekstu, tako, nije trebalo da stoji ništa osim date rečenice u kojoj se kaže da dotični sociolog smatra “da su organizatori s obzirom da je mural oslikan na javnom prostoru, trebali da traže mišljenje građana i tako na neki način ugode većini i izbjegnu negativne komentare”. Bojim se da gospodin Šiljaković, između ostalog, ne poznaje niti umjetnost, niti istoriju, niti proces rada ovog udruženja (skica po kojoj se radilo je odobrena od strane stručne komisije, sastavlljene od predstavnika vodećih institucija kulture i umjetnosti RS) da bi mogao da djeli ovakve savjete i da ih dijeli tako olako. Ali eto on ih dijeli a sa njegovim mišljenjem se, nažalost ili na našu sreću, slaže veliki broj ljudi koji danas imaju priliku da to svoje mišljenje iskaže javno. Prema sociologu Nemanji Đuriću upravo je ovo suština problema i nepotrebne debate koja se razvila u posljednjih par dana po portalima BiH jer “sada svi imaju mogućnost da iznose mišljenje o svemu i na taj način prave hiperprodukciju informacija o bilo kojoj temi, a tako zapravo uništavaju suštinu i poentu samog događaja. To vam je informatički turbo folk”.
Da li je ugađanje većini i dovelo do trenutnog stanja stvari u najvećem gradu Srpske? Da li su kino Kozara, kino Vrbas i kino Doma Vojske takođe bili “depresivni pa im samim tim nije bilo mjesto u najvećim gradu Srpske”? Da li je Kic bio depresivan? Dom Omladine? SpaPort? Emisije o kulturi, umjetnosti i filmu? Da li su svi oni filmski festivali koji su se ugasili ili se polako gase depresivni? Muzičke dvorane? Irski pabovi, Ksetovi, Indeksi, džez klubovi? Da li je ugađanje većini i dovelo do trenutka u kojem je čak 15 % stanovništva u Bosni i Hercegovini nepismeno? Ovaj podatak možda ne djeluje alarmantno sam po sebi međutim, ako bismo ga uporedili sa nekim od najnerazvijenijih zemalja svijeta postalo bi nam jasno u kom pravcu ova zemlja ide. Tako je na primjer, Mali država koja trenutno drži rekord u broju nepismenih stanovnika sa oko 19% nepismenih u ukupnom broju stanovnika prema posljednjim istraživanja koje je sproveo UNESCO. Razlika od 4% uopšte nije naivna jer stavlja našu državu u red zemalja sa najvećim brojem nepismenih stanovnika, u čemu ona prednjači čak i u odnosu na svoje komšije. Samim tim ni ne iznenađuje da studenti arhitekture i umjetnosti ne znaju kako se piše galerijski, istorijski, ne znam, nemam, predstavlja, svakodnevica, ćemo, a kamoli ko su Dante Aligijeri, Vilijem Šekspir, Hamlet, Džejms Džojs, Tomas Man, Dedal, Ikar, Breht. Ne znaju jer se ugađalo većini koja ne mari za sistematsko onepismenjavanje građana Bosne i Hercegovine ali zato mari za estetiku murala na jednom zidu u gradu od preko 200 000 stanovnika. Navodim broj jer je ovdje ipak riječ o, kako su to Nezavisne novine definisale, o najvećem gradu Srpske. Ako je u pitanju najveći grad, a jeste, onda stvaranje jednog murala ne bi trebalo da podijeli građane, niti bi trebalo da mu se daje tolika medijska pažnja, niti bi trebale da se prave ankete “Koji vam se mural najviše sviđa?”, pri tom uporno izostavljajući prvi mural (Peeta, 2012, Flaster 02), niti bi trebalo da se stvara spektakl jer ako je ovdje riječ o gradu, a jeste, onda bi stvaranje murala trebalo da bude jedna sasvim normalna stvar u životu jednog grada, pa čak i kada je riječ o Banjaluci. Grad kao takav, u svojoj pojavnosti jeste jedan živi organizam koji se mijenja i treba da prihvati sve različitosti koje ga čine gradom, od semafora, preko asfaltiranih ulica, parkova, institucija pa do urbane kulture po kojoj će biti prepoznatljiv. S druge strane se nameće sljedeće pitanje – da li to znači da ćemo na osnovu jednog “ružnog” filma, predstave ili izložbe donijeti odluku da više ne idemo u kino, u pozorište, u muzeje i galerije? Da li to znači da ćemo prestati čitati knjige, ako već nismo? Ili da ćemo vlast dati narodu koji će po svom ličnom ukusu krojiti kulturnu i umjetničku scenu jednog grada? Da li to znači da je sve, ali ama baš sve pitanje estetike? Kod nas, kao i obično, jeste.
Find your way to fly|Pronađi svoj način da poletiš, Artez i Lonac, Banja Luka, Novembar 2014. Flaster 04
Ne smijemo zaboraviti da je Banja Luka grad poznat po lijepim ženama. One sve redom izgledaju kao da su sišle sa naslovnih strana modnih časopisa, što nećete vidjeti nigdje osim na Balkanu. To nas čini unikatnim. Naše žene su univerzalno lijepe. Svi se po tom pitanju slažemo. Da li to onda znači da trebamo stavljati naše žene na zidove zgrada i tako izvršiti objektivizaciju nad njima, kao što je onomad želio onaj gospodin sa projektom izgradnje kapije grada pod nazivom “Nada i Zora” koje su trebale svojim oblim predimenzionisanim gabaritima, jer ipak su u pitanju svojevrsni kolosi, dočekivati sve putnike namjernike u naš grad, poznat ne samo po lijepim ženama nego i po njihovom broju (6 na 1). Kakav je to samo turistički poduhvat mogao biti. Ali eto, nismo iskoristili ljepotu naših žena, ali zato bismo možda mogli iskoristiti ljepotu našeg zelenila i lijepih parkova čiju estetiku ne smiju narušiti čak ni kante za smeće i do kojih se naravno dolazi autom jer nismo mi selo.
Ugađajući tako većini, koja i do prodavnice iza ćoška ide autom, parkinzi su okružili sve naše lijepe zelene površine, po kojima je zabranjeno hodati a kamoli sjediti, dok je rampa na Šehitlucima (Banj Brdo) još uvijek predmet spora. Ne smijemo zaboraviti ni da je Banja Luka grad poznat i po Vrbasu ili kako to narod kaže “Ljepotica na Vrbasu”. Samim tim ni ne čudi da ova ljepotica leži na preko pet otvorenih kanalizacionih odvoda u svom donjem gradskom toku što čini prelaske preko mostova u naseljima Borik i Starčevica jednim od najneprijatnijih iskustava koje možete iskusiti u urbanom gradu, pogotovo ako je on poznat po svojoj ljepoti, kulturi, prefinjenosti i istančanom ukusu. Prolazak kroz Dolac ne treba ni pominjati. Na njega smo se svi navikli. Pitam se samo kako će izgledati linija kretanja po renoviranom nam Kastelu? Važno je da smo mi zadovoljili čulo vida, a to što ćemo se držati jedne strane Kastela, kao da se krećemo po horiontu događaja, nije ni važno jer ko još mari za čulo mirisa? Estetika je važna.
Parking na metar od destinacije je važan. Lijepo auto je važno. Novi iPhone. Novi “sebić” što bi rekli Hrvati. Važno je odjelo, jer ono čini čovjeka. Važan je novi album Miligrama i haljina koju je obukla Kim Kardašijan. Tijelo je važnije od duha pa tako gradom šetaju olimpijski prvaci lišeni osnovne kulture. Šešeljev ulazak na Farmu je važan. Parovi i Stanija. Lijepi glumci na velikim platnima i pozorišnim daskama su važni. A kako oni zvuče, to uopšte nije važno. Jer čulo sluha kao ni čulo mirisa nije važno. Forma prije sadržaja! Jer je vizuelno jedino mjerilo vrijednosti i kao takvo jedino istinski vrijedno naše pažnje. Nepismenost našeg naroda nije. Nisu ni fekalije pod prozorom. Ni količina mržnje koja nas okružuje. Ni malicioznost naših sugrađana. Ni apatija. Ni letargija naroda koji je zaboravio šta je sreća i kako je lako radovati se, pa mu sve smeta, čak i kućni ljubimci komšije pet spratova iznad.
Tekst napisala Monika Ponjavić,
stanovnik Banjaluke, po zanimanju niko i ništa a ispred same sebe
Izvor blog autorke
