Nestala je djevojčica. Usred izbjegličke krize, negdje u Hrvatskoj, pronađeno je dijete koje se ne odaziva na bilo koji glas Centralnog i Bliskog Istoka. Od Sirije do Afganistana.
Pitali je lingvisti, jezikoslovci, opsenari, aktivisti i ostali - Nina, šta radiš? Ona ništa. Ni riječi, ni glasa, ni slova. Pitali je na urduu, na farsiju, na arapskom. Ni riječi!
Taman se olovo štamparsko, kao bratski metak u meso, počelo zarivati u papir, taman su urednici veselo protrljali dlanove, natrćilo se "Senzacionalno", "Neviđeno", " Nečuveno", "Pročitajte u nastavku", kad ono PRC!
Nina, dijete kojeg nema
Nina, kojoj su u međuvremenu i smislili radni naziv, jer prijemčivije zvuči od Sadihe ili Fatime, dakle "radno nazvana" Nina, nije Nina nego Mirjana Paris, Romkinja iz Zagreba, koju je medicinska sestra shvatila, uz onu stvar jezikoslovcima. Ona je tek nesrećno dijete, jedno od blizanaca, koje nije imalo sreće da sa roditeljima završi u Italiji.
Roditelji, kao roditelji, posvađali se, izbile razmirice, pa Nina ili Paris Mirjana (što je puno ime djeteta), namjesto nekog sjevernoitalijanskog grada, osta u Hrvatskoj.
Nesvjesno tektonskih poremećaja u međunarodnim nekorektivima, ovo dijete posta misterija čitavu heftu, na još nesvjesnijem Balkanu.
Ali...
Nina, između Romkinje i Cigančeta
Nije to sve. Dabome i nažalost. Huda sreća sad djevojčicu sa Sesveta uplete u međujezički indoevropski spor. I da, dabome da je ovo jedna u nizu tragikomičnih priča balkanskih medija u simbiozi sa senzacionalističkim urednicima, ali ima i heroja.
Nataša Avdagić, medicinska sestra koja je posjetila dom za nezbrinutu djecu, a koju su, očigledno, poslali anđeli u nedostatku zemaljskih lingvista, nakon par sekundi, priče, znakova i interakcije, shvatila je da je Nina Romkinja Bajaška. Shvatila, pojasnila i objasnila. Odmah potom, javila se i rodbina, pa čak i roditelji, koji su "nekako zaboravili dijete" na svojoj turi po Zapadnoj Evropi.
Pametan čovjek bi rekao dosta ili - Slučaj riješen.
Ali. Opet, ali...
Nina je samo uronila u živo medijsko blato ignorisanja i bezličnosti. Jer, zaboga, iza nje ne stoji bilo kakva epopeična priča o djetetu sa Centralnog Istoka. Ne, ona je obična mala Ciganka. Njena sudbina nije vrijedna pomena, a štamparske mašine sa senzacionalističkim uvodima treba valjda da se samokazne, pošto to urednici neće sebi uraditi.
Svi smo mi(kad treba) Nina
Nina je, dakle, tek bespotrebna priča, greška, neprijatnost tzv. istraživačkog novinarstva koja ne služi ničemu. Nina je nesvjesni trol, koji je zajebao par dnevnica istih onih robova koji trče da saznaju sve detalje tužne priče malog Hasana is Hombsa, oko kojeg su se razne aktivistkinje-modnom vlogerke sjatile da urade selfi.
Nina? Fuuj!
Romkinja domestikus čiji roditelji, klišeizirano, jesu socijalni problem. Nina, je samo greška. Greška koja je koštala dnevnice kamermane, novinare i vozače, koji su pravili priču o "Moglijevoj sestri".
To što Romi decenijama, vijekovima, žive paraživot između statističke greške i neprijatnosti na putu, dabome da nikoga ne interesuje.
Veseli narod, kako ga običavamo zvati u trenucima alkoholne euforije, zapravo je SIRIJA U NAMA! Ali, opet, ali.. nije to vrijedno 10 eura dnevnice lokalnog roba znanog kao novinar. A, brate mili, ko će kupovati novine koje pišu o ordinarnim Ciganima?!
Ta, pogledajte vascijelo balkansko društvo. Razapeli smo se između Roma i Cigana, razapeli smo se između autokorektnosti i ispraznosti prezrenih među nama!
Ciganin nije najljepši, no...
Da, naravno da treba pomoći Maloufu iz Damaska, da, naravno da treba organizovati prikupljanje humanitarne pomoći za izbjeglice, jer mi svi jesmo ovako ili onako IZBJEGLICE. Oni njasrećniji samo iz besmisla, a fortuna- baksuzi, realite - od Sremske Mitrovice, do Sesveta.
No, licemjerno je ne pomoći Nini, i svim Ninama koje uzrastaju sa nama decenijama, samo zbog nedostatka egzotike.
Ljudi, kada odete u svijet, možda ste nekome simpatični Džipsiji, ali ste u duši samo Cigani. Mislite o tome!
Pomozite Nini i Ninama na svakom ćošku da vam Sirija ne zakuca na vrata. Ovo nije pitanje geostrategije, nego ljudskosti.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar
