Mula-Šabanovca Fatima Sulejmanović, lično direktnog porodičnog feudalnog porijekla Čavalića iz Budima sa desne obale Dunava i supruga tadašnjeg čelićkog mualima, prva je na improviziranoj partizanskoj bini, nevoljko skinula zar i feredžu, sadašnji nikab. Njezin primjer, u rani akšam, te blisko postratne 1947. godine, slijedile su i sve druge muslimanke, te lijepe i pitome podmajevičke čaršije i time ispoštovale netom donešeni državni zakon „o otkrivanju muslimanki“. Objašnjenje sa hudbe i poticaj čelićkog efendije za ovaj čin, bilo je vrlo jednostavno i logično: „Bogu Božije, caru carevo“.
Naknadno, čak ni u usmenom predanju nije nikada zabilježeno, niti spomenuto da je ovim činom bilo šta oskrnavljeno ili izgubljeno u suštinskom ili simboličkom vjerskom identitetu muslimanki. Jedino je ostala njihova slijedeća anegdotska konstatacija: „Natjerali su nas puškom da skinemo zar i feredžu, a sad ne znamo šta je to što bi nas privoljelo da ih ponovo stavimo na sebe“.
Bez obzira na sve ideološke kontroverze, sada se pouzdano može govoriti o tome, da je državna strategija Titove Jugoslavije u segmentima ostvarivanja društvene pravednosti, socijalne zaštite i slobodnog pristupa obrazovanju, generalno dramatično civilizacijski unaprijedila kvalitet života svih naroda tadašnje državne zajednice, a posebno bosanskih Muslimana, do tada tragično kulturološki izoliranih i nacionalno partikulariziranih.
Aktuelne prenapuhane i senzacionalistički isprazno forsiranje i treniranje strogoće ljudskih prava u vezi sa vjerskim slobodama muslimanki, kroz prizmu hidžaba, kao vjerskog simbola, samo je još jedna u niza političkih manipulacija emocijama i bavljenja sasvim sporednim stvarima i to na potpuno pogrešan način. Svakako da je formalno neosporivo pravo svakog pojedinca da ispoljava svoja vjerska ubjeđenja shodno odgovarajućim dogmama, da adekvatno koristi i javno ili privatno iskazuje svoje opredjeljene i na simboličkoj razini načinom oblačenja, nošenjem križa, krsta ili sl. U tom smislu, ako hoćemo da živimo u zajedničkoj i efikasno organiziranoj državi, koju svi finansiramo, tada se podrazumijeva takođe elementarno vrlo široko pravo na jednakost, koje se u modernim društvima ostvaruje posredstvom laičke tj. sekularne institucije države. To je očigledan, kristalno jasan interes svih građana i naroda u BiH, gdje svako odstupanje od ovog principa predstavlja političko-voluntaristički avanturizam.
U cilju pojašnjenja ovakvih kontroverzi, svakako treba spomenuti jednog od najpoznatijih sociologa današnjice, profesora Zigmunta Baumana (Zygmunt Bauman), koji govori da je „sloboda pojedinca ograničena slobodom drugih“ i da to odmah „sazna dijete koje puže“. Elaborirajući njenu društvenu paradoksalnost, prof. Bauman potvrđuje da je „moja i tvoja sloboda, uvjet moje slobode“, izvodeći zaključak da je „sloboda opšta, ili je nema“ i da uvijek iziskuje razumne i prihvatljive kompromise. Takođe, teško je ne prihvatiti stav vrlog profesora da je dostojanstven život baziran na delikatnoj igri „nultog zbira“ dva osnovna postulata za ostvarenje zadovoljstva življenja: bezbjednosti i slobode. Ako je bezbjednost bez slobode ropstvo a sloboda bez bezbjednosti anarhija, tada možemo uvijek procijeniti vrijednost aktuelnog otklona historijskog klatna kretanja prema slobodi između ovih dviju krajnosti.
Zagledajući se u našu sadašnju socijalnu stvarnost, opterećenu mnoštvom antagonizama i dugogodišnjom dubokom sistemskom nepravdom u raspodjeli društvenog bogatstva, akademik Rešid Hafizović je simbolički stavio tačku na aferu hidžab: „Zaštitni znak islama je pero, pa tinta, pa mastionica, pa knjiga, pa spoznaja tih koordinata, koje uokviruju život svakog muslimana…“ Svakako da ovakav stav ima i svoju puno širu intelektualnu univerzalnost, prihvatljivu i izvan vjersko-muslimanskog kulturnog kruga.
Konačno, čini se da se prava borba za suštinsku slobodu u našoj anarhičnoj politikantskoj svakodnevici, ipak puno konkretnije vodi u prehladnoj pomoćnoj prostoriji Livnice čelika u Tuzli, kroz dramatični štrajk glađu, državno-uniženih i obespravljenih radnika-mučenika. Nisu jedini.
