Buka intervju: Ljudi će bježati iz Sarajeva i Banjaluke, ne zbog posla, već zbog smrtonosnog onečišćenja zraka

Iako alarmantnih informacija imamo i previše, naše vlasti ne rade ništa da se ovi problemi počnu rješavati. Tako je posljednja i jedina prava mjera provedena 70-tih godina u Sarajevu kada je uveden plin.

Tatjana Čalić / 04. Decembar 2018

Bosna i Hercegovina svake zime predvodi listu evropskih zemalja kada je riječ o zagađenosti zraka, a u svijetu smo odmah poslije Sjeverne Koreje. Posljedice, o kojima se u bh. javnosti ne govori i koje nikada neće saopštiti nadležne insttucije,  je sve veća smrtnost ljudi. Svjetska zdravstvena organizacija kaže da zbog zagađenog vazduha ovdje umire 10 000 ljudi godišnje, dok u BiH ovako istraživanje nikada nije rađeno. Iako alarmantnih informacija imamo i previše, naše vlasti ne rade ništa da se ovi problemi počnu rješavati. “Ne vodi se računa o tome i rezultat je takav kakav jeste-loš”, kaže na početku razgovora za Buku Martin Tais, stručnjak za kvalitet zraka i klimatske promjene i dodaje: “Mogu reći da udišemo dosta zagađen vazduh u većim gradovima BiH. Prije svega u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Kakanju, ali u u Banjaluci, iako ovdje nema odgovarajućih mjerenja. Svi ovi gradovi imaju određene klimatske probleme, odnosno imaju pojave temperaturnih inverzija u hladnijem dijelu godine. Po tom pitanju se posebno ističe Sarajevo jer grad je planinski, na nadmorskoj visino od preko 500 metara, sa velikom kotlinom gdje je zrak zagađen i to štetnim česticama prašine. Plitke inverzije ima i Banjaluka, kao i Zenica gdje veliki problem pored prašine predstavlja i sumpor dioksid. Isti problem ima i Tuzla, te gradovi sa termoelektranama Ugljevik, Kaknj i Gacko. U ovim gradovima je svake zime stanje alarmantno”.

 

Spomenuli ste situaciju u Banjaluci, gdje se od Banjaluci kvalitet zraka ponovo počeo mjeriti u julu ove godine, nakon pauze nešto više od godinu dana, kada građani uopšte nisu informisani o kvalitetu vazduha. Ali ipak se i golim okom moglo vidjeti da on nije zadovoljavajući.

Da, u Banjaluci iako brda nisu visoka prizemna inverzija je dosta jaka i sigurno je riječ o jakom zagađenju posebno u jutarnjim satima pa sve dok ne dođe sunce i donekle očisti vazduh, ali nikada u potpunosti. Mada smo ove zime, imali dosta sreće zbog klimatskih promjena, duvali su jugozapadni i južni vjetrovi i time pomogli da imamo dosta viši kvalite zraka. Ono što treba uraditi u Banjaluci je svakako nabaviti odgovarajuće mjerne stanice i početi mjeriti kvalitet zraka jer mislim da je, kao i u FBiH, to zakonska obaveza  i svakog grada i opštine u RS. Problem neizvještavanja je najopasniji po građane jer zdravlje nema cijenu.

 Banjaluka, foto BUKA

 

"Po dolasku u BiH ostao sam šokiran kada sam vidio od čega ovdje umire 10 000 ljudi godišnje…“, izjavio je nedavno u Sarajevu ambasador Švedske u BiH Anders Hagelberg, pozivajući se na podatke Svjetske zdravstvene organizacije o tome koliko ljudi ovdje umire od zgađenog vazduha. Umire li nas zaisto toliko?

Svjetska zdravstvena organizacija je radila istraživanje na osnovu nekih modela prema drugim gradovima, dok mi istraživanja nismo radili, tako da umiremo, ali ne znamo koliko nas zapravo umire od zagađenog vazduha. Da li je brojka 10, 15 ili više hiljada mi to ne znamo. I to je kod nas problem. Možda bi medicinski strušnjaci trebali ovo istražiti. Podataka ima dovoljno i mogla bi se ispitati povezanost zagađenja i smrtnih slučajeva.

 

 

Udisanje ovakav vazduh sigurno ostavlja posljedice

Naravno.  Gledali smo smo i najavljivali kada dolazi prašina preko 400 ili 500 mg/m3.  Tada se planiraju određene mjere i zabrane tipa ‘Ne izlazite iz kuća’. Ali od toga građani imaju slabu ili nikakvu korist jer su to palijativne mjere. To je kao kada vas boli zub, a vi uzmete nešto protiv bolova. Međutim kada  prestane dejstvo lijeka bol se opet vrati. Tako je i sa ovim mjerama. To nisu rješenja i samim tim ne doprinose boljem zdravlju građana. Pored specifišnog geografskog položaja pojedinih gradova  tu je ljudski faktor -individualna ložišta u kojima se spaljuju ugljen, drva, pa čak i gume. Problem su i stare termoelektrane i stari automobili. U BiH se nalazi automobilski otpad Evrope neki automobili i danas sagorijevaju lož ulje. S druge strane Evropa se u potpunosti riješila sumpor-dioksida, dok su prosječne vrijednosti prašine 40-50 mikrograma. Kod nas je sumpor-dioksid ogroman problem, a vrijednosti prašine se kreću i do 400 odnosno 600 mikrograma, u Banjaluci i drugim ravničarskim krajevima 300 mikrograma. Sve to zajedno ostavlja značajne posljedice na kvalitet vazduha, a potom i na zdravlje građana. Takođe u Zenici je problem Mital koji  pored sumpor dioksida i prašine ispušta i druge opasne zagađujuće komponente u zrak, što posebno eskalira  zimi kada se javlja i problem sagorijevanja uglja u ložištima, koji ima povećan sadržaj sumpora u sebi. Tuzla ima problem sa emisijama u zrak iz termoelektrane, a zimi također ima mnogo individualnih ložišta koja sagorijevaju ugalj, kao i većina gradova u našoj zemlji. 

Termoelektrana u Tuzli godišnje izbaci oko 73 000 tone sumpor dioksida

 

Koja su rješenja?

Rješenja su dugoročni planovi za svaki grad. 

Prije svega dugoročno treba zamijeniti korištenje uglja sa korištenjem plina. Naravno ne može se zabraniti ljudima da se griju na ugalj, te stoga treba subvencionisati cijenu plina u zimskim mjesecima da bi bio isti ili jeftiniji od uglja. I London je šezdesetih godina imao velikih problema sa zagađenim zrakom i riješio ga tako što je zabranio loženje uglja.

Takođe treba stimulisati ugradnju plina ugradnju plina u automobile i u gradski saobraćaj. Ubrzati saobraćaj kroz grad, praviti zaobilaznice. 

Jedna od mjera u svijetu je i utopljavanje zgrada, da bi se izvršile uštede potrošnje energije-goriva. Ova mjera može smanjiti potrošnju energenata i do 40%, a samim ti i smanjiti i zagađivanje zraka uz donošenje finansijskih ušteda.

 

 

A riješenja za gradove sa termoelektranama i industrijom pored naprijed navedenog?

Primjerice rješenje za Zenicu bi bilo toplovod ili plinska centrala, jer Zenica ima jako loš ugalj u kome ima oko 5 posto sumpora.  

Bitno je napomenuti da termoelektrane više ne zagađuju okolinu prašinom, ali zato zagađuju sumpordioksidom  i riječ je o ogromnim količinama. Tako u Kaknju imamo godišnje izbacivanje oko 53 000 tona sumpor dioksida, u Tuzli 73 000 tona, a Ugljevik je nekada imao i preko 120 000 tona. Stoga nove termoelektrane koje se budu gradile kao zamjenske za ove stare moraju imati sisteme za odsumporavanje dimnih gasova i adekvatne filtere za odprašivanje. Kada bi se termoelektrana 8 u Tuzli napravila sa sistemom za odsumporavanje,  dosadašnja emisija sa 73 000 tona godišnje spala bi na 5 000 tona, a to je mnogo. To je ono što je efikasno.

 

 

Vide li nadležni ono što je efikasno, gledaju li oni u budućnost?

 Nažalost ne gledaju. Mnogo je studija urađeno i završile su u ladici. Evo Vlada RS i FBiH  hoće da povećaju izgradnju ternmoelektrana. Kako onda mislimo ući u Evropu, jer pred nama je zadatak da smanjujemo emisiju štetnog zagađenja. Međutim ako ostanu i ove stare btermoelektrane i ako nove budemo gradili samo da bi prodavali struju, a ne da bi ta struja ovdje otvarala nova radna mjesta, dobićemo situaciju kao sa drvnom industrijoom gdje umjesto gotovog proizvoda prodajemo balvane, trupce. Mi moramo, sada, dok imamo ove energije istu trošiti u industriju. Takođe moramo postaviti sebi i pitanje šta kada nestane uglja. To pitanje smo već sebi trebali postaviti i postepeno se okretati obnovljivim izvorima energije. To je neminovna budućnost.

 

 

Da li su do sada nadležne institucije barem u nekom segment ili gradu provele adekvatne dugoročne mjere?

Da, 70-tih godina kada je u Sarajevu uveden plin. Tada je generalni direktor Energoinvesta, Emerik Blum, pokrenuo inicijativu za riješavanje pitanja plinskog i vodovodnog sistema u Sarajevu. Oba su problema tada riješena, zašto onda ne bi mogla i sada.

To je inače najveća ikada provedena mjera na ovim prostorima. Sve ostalo studije i elaborati koji su urađeni završili su u raznoraznim ladicama. Ključno je i da se educiraju odgovorni ljudi, jer sutra će nam ljudi bježati iz  Sarajeva i Banjaluke, ne zbog posla, već zbog zagađenja. Sigurno će to učiniti svi oni koji budu imali priliku. I stranci će nam sve manje dolaziti zbog enormno visokih koncentracija opasnih čestica. Neki kažu, vi ste se Bosanci navikli, ali to nije tačno, na to se ne navikava. To je vrlo opasno po zdravlje. 

 

Emerik Blum sa predsjednikom Jugoslavije Titom (desno do Tita) i stranom delegacijom za vrijeme posjete Energoinvestu

 

Više puta smo pomenuli i klimatske promjene. Koliko je po vama država BiH, a i sami njeni građani spremna da odgovori sasvim izvjesnim promjenama u pogledu ove problematike?

Zemlje Jugoistočne Evrope, među kojima i naša zemlja, sastale su se još 2008. godine. Napravili smo plan i projekat, kakav je uticaj klimatskih promjena i šta treba uraditi. Poslje konferencije napravljena je i studija, u kojoj je za svaku zemlju konkretno precizirano šta ona treba da uradi. Pretpostavljam da dalji slijed događaja znate- sve to kupi prašinu u nečijim ladicama.

 

 

Koliko je ovaj ignorantski odnos zapravo poguban?

Itekako, jer se na klimatke promjene treba adaptirati. Iznijeću vam samo jednu činjenicu. Mi imamo problem sa poplavama i sušama. Šta trebamo raditi? Praviti rezervoare vode. 

Treba takođe razmišljati i o drugim poljoprivrednim kulturama. Za zemlje u razvoju, kakva je naša, razvijene zemlje daju sredstva za projekte adaptacije na klimatske promjene. Trebaju samo stručni ljudi sjesti, napisati valjan projekat i može se krenuti u jedan iznimno važan poduhvat. Ali nažlost nedostaju nam stručni ljudi i tu se opet vraćamo na važnost edukacije ljudi koji vode ovu državu i ključne institucije.

 

 

Riješenje je jako jednostavno.

Naravno. Klimatske promjene su tu. Ne možemo ih izbjeći i cijela suština je u tome da se prilagodimo, da izvučemo koristi od njih. A onaj ko se prvi prilagodi  taj će i profitirati. 

 

Razgovarala: Tatjana Čalić

 

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.