Njegoš Mrkonjić: Kad se igraš bogova

Kad sam prvi put vidio ovu fotografiju, podsjetila me je na Pišonju i Žugu, Tom Sojera i Haklberi Fina, na neke lijepe trenutke koje sam proveo sa prijateljima.

Njegoš Mrkonjić / 31. August 2018

Podsjetila me je na mnoge roštilje i pijanke, izlaske, izlete i kampove, momente kojih se rado sjećam. Ta nasmijana lica ću nositi u sebi i uvijek će mi drago kada ih opet sretnem, jer bili smo srećni i nasmijani, vrlo slični ovim mladićima sa fotografije. Međutim, ono što njihov osmijeh razlikuje od našeg je činjenica da je njihov umazan ljudskom krvlju. To su pripadnici jedne od bezbroj ustaških formacija, koje su 1941. godine vršile bestijalne zločine nad onima koje su smatrali nedostojima života.

Da li je moguće da se neko ko je prije desetak minuta zaklao čovjeka, dijete ili ženu, može ovako smijati i čak djelovati srećan?

Internet nam je dao ogroman uvid u ono što jeste ljudska priroda i njen nagon, pa stoga ne sumnjam da je takvo nešto moguće, jer psihopate osjećaju neopisivu moć dok ubijaju neko drugo stvorenje. Stručnjaci navode da je taj osjećaj mnogo snažniji od seksualnog nagona što samo potvrđuje da su ova dva "junaka" itekako uživala dok su se kamama igrali bogova.

Pogledajte još jednom njihova lica. Ne želim da u njima vidite ništa drugo sem onoga što  jesu i što su bili, čudovišta, i što sto ste vi mogli biti da ste se sticajem okolnosti  našli  na koljenima ispred jednog od njih, ispred nogu mladića sa kamom u rukama. To je osjećaj nemoći tijela, potpuna paraliza, košmar u kojem dozivaš u pomoć, ali nemaš glasa da izustiš krik, vidiš samo blijedi metalni sjaj u očima zločinca koji se naslađuje tvojim krajem.

Našim usijanim mozgovima, virtuelnim ratnicima i ostalim pojavama, kao i svakom drugom čoveku, biće od koristi da se zapitaju šta ih to goni? Da li je to možda isti ovaj osmijeh sa fotografije? Da li se iza te pretjerane brige za nacijom, možda krije demon željan ljudske krvi?

Ako primjetimo taj osmijeh, onda će nam biti jasno zašto su mnoge komšije, bez obzira čije bile, mijenjale svoja lica preko noći i postajale nemilosrdne ubice. Gospodo, svako od nas je potencijalni „komšija“!

A priča o zločinu nije o državama, nacijama i plemenima, jer to bi bila priča o civilizaciji i kulturi, ova ovdje priča je o mračnim dubinama ljudskog bezumlja, priča o poremećenom umu.  Govorimo o bolesti i izvraćenosti ljudske ličnosti iz koje ne može nastati genocidan narod, već samo genocidni pojedinci čije naslađivanje, svi mi, kao breme nosimo ni krivi ni dužni.

Pogledajte nekad izbliza sve te pretjerano zabrinute za nacionalna pitanja, sve te virtuelne papagaje sa puškama i zastavama, sa velikim riječima koje vas olako pozivaju u ratove i kojekakve odbrane.  Kada im se dovoljno približite, kad ostanete sami sa njima suočavajući ih sa besmislenošću toga što zagovaraju uočićete nemiran pogled, nervozu, videćete slabe i uplašene ljude manje od makovog zrna, koji kad se nađu u prilici da budu dio jedne razularene rulje postaju najgore moguće zvijeri.

Zaista, mi nemamo probleme sa drugačijima od sebe, sa ugroženošću nacionalnih interesa, već isključivo sa zlom koje se nalazi u nama, željom za ubijanjem! Zato ako ne poradimo na sebi demoni će se veseliti i ko zna u kojem momentu našeg života zaplesaćemo kolo smrti okrvaljenih ruku i lica, i bićemo sve, samo živi ne, nasmijani mladići sa fotografije.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim…
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.


Ivan Goran Kovačić – Jama

FOTO: Miško Ratković iz Trilja, Dalmacija sa još jednim ustašom, isprljani ljudskom krvlju, posle zločina 1941




Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.