Bila je to jedna od onih olujnih noći na tom dijelu Zemlje. Mokri, gusti oblaci natiskani jedan na drugi nisko su se spustili dok je jaki vjetar nanosio snopove krupnih kapi kiše. Prijetilo je velikoj poplavi.
Skoro niotkud, daleko od naseljenog područja, na tlo se spustiše vrhovi treperavo svjetlucavih stepenica. Visoko gore, među oblacima, na njih kroči tamnoputi gorostas. Duboko je udahnuo i krenuo se spuštati. Što se više približavao zemlji, veličina njegovog tijela se smanjivala dobijajući dimenzije donekle normalne za ljude.
«Dakle ovdje moram načiniti odabir. Nadam se da nisu pogriješili. Zemljani su tako krhki...Ali posao je posao.», razmišljao je dok je ispod oblaka razgledao po krajoliku. Pogled mu je lijeno lutao lijevo i desno i činilo se kao da mu jaka kiša uopšte ne smeta, a onda se skoncentrisao na strme stepenice i svoje korake.
«Da dobro su se dosjetili oluje.Ona će odvratiti pažnju od mog dolaska. Samo vrlo je mokro. Vrlo mokro.»
Povremene munje su mu poput lajt-shoua obasjavale put.
«Da, da, dobri su ovo uslovi. I to je dio vježbe. Moram se dobro potruditi i načiniti dostojan teren za treninge», njegov trenerski duh se već pripremao dok se uporna kiša slijevala niz njegovo lice i tijelo.
Kod preostalih stotinjak metara strmog stepeništa je zastao i okrenuo se. Opraštao se pogledom i umom od svog načina života do ove večeri. Narednih par godina, dok ne odabere dostojan tim provest će na Zemlji. To je velika promjena za osobu poput njega, ali i veliki izazov.
Udahnuo je još jednom duboko i nastavio svoj silazak. Razmišljao je o ljudima, o opisu njihovih skromnih života i o tome kako od par njih mora sastaviti tim takmičara za velike Galaktičke igre. Nadao se samo da bogovi nisu pogriješili.
Svoj prvi kontakt sa zemljom dočekao je u svom konačnom liku i veličini. Ovako će izgledati narednih nekoliko zemaljskih godina. Transforma cija je bila neminovna ali u kolikoj mjeri toga još nije bio svjestan. Naredni period mora prikriti svoje porijeklo pa se i ponašati sukladno okruženju. Dakle put nastavlja pješice mada po ovakvom nevremenu bi mogao iskoristiti svoje mogućnosti teleportacije. Niko ne bi primjetio. Svi su zbijeni u svoje tople i prividno sigurne domove. To je bio izazov samo za njega. Morao je osjetiti ove uporne kapi kiše, udahnuti ovaj reski zrak i osjetiti kako je to biti čovjek.
Već daleko iza njegovih leđa treperave nebeske stepenice nestadoše tiho u noći. Rasuše se u bezbroj svjetlucavih čestica bez traga postojanja na mokroj plodnoj površini planete Zemlje.
Izbor je počeo. Ko je dovoljno dostojan igara? Ko
može brže, više, jače?
