Banjalučka publika ima priliku da vidi vaše radove u okviru izložbe pod nazivom Habitat. Možete li nam reći nešto više o radovima koji su predstavljeni ovom izložbom?
“Habitat” čine crteži i instalacije. Crtež je slojevit i proces rada, odnosno izrađivanja je slojevit. Radovi su prvo rađeni ručno, nakon toga su fotografisani, pa su rađeni u photoshopu, onda printani, a konačna finalizacija bila je slikanje, docrtavanje, šaranje.... Ne bih nii sada rekao da su završeni i možda prije izložbe u Sarajevu neke još doradim ili promijenim. Teba još napomenuti da je desetak crteža printano direktno na pažljivo birane stranice likovnog Zbornika za istoriju umjetnosti tako da je u tom slučaju preparatura ili podloga rada bila unaprijed odštampana na sadržaj raznih crteža iz navedenog Zbornika.
Crtežima ste odlučili da propitujete ono animalno koje postoji u svakom čovjeku. Da li mislite da se to područje, a u korist racionalnog, prečesto zanemaruje? Otkrijte nam dokle ste vi stigli u svom propitivanju ovog područja?
Nagon i instinkt je nešto što je gotovo nemoguće kontrolisati, ali ljudima koji to mogu svakako se divim. Savremen čovjek je svakodnevno prisiljen da se "ponaša" i da poštuje razne protokole, to jest da bude racionalan, ali opet izduvni ventili postoje. Nije tajna da se ljudi na jako odgovornim i stresnim pozicijama privatno zadovoljavaju raznim samoponižavanjima i mazo igricama. Dakle, ta životinja mora da izađe kad-tad, ako ne može od 8 do 15h onda može od xxx do xxx.
Kakve su reakcije publike na izložene radove? Prije otvaranja jedva ste čekali da dobijete povratne informacije u vezi sa vašim radom, jer ste se pred banjalučkom publikom predstavili crtežima koji su nastali tehnikom koja se rijetko vidi na našim prostorima?
Reakcije su zaista dobre i, što je najvažnije, zanimljive. Moram priznati da sam bio pomalo skeptičan, jer sam se pribojavao da će publika odreagovati "na prvu" i da će ponekad brutalan i eksplicitan sadržaj radova automatski odbiti, ali sreća bio sam u krivu. Posebno mi je interesantna potreba ljudi nakon same izložbe da mi oni dobrovoljno pojasne šta je to sadizam, mazohizam, perverzija i slično. Ako je to nečiji subjektivni doživljaj, super, ali habitat prije svega govori o odnosu u tihoj intimi i bliskosti koju uglavnom nismo navikli javno predstaviti.
Jedan ste od organizatora izložbe Minimum Maximum, koja će ove godine imati svoje treće izdanje, a tema, kako je najavljeno, biće seksualnost. Zbog čega je važno ispitivati seksualnost? Da li mislite da je to u našem društvu tabu tema i koliko je važno o seksualnosti otvoreno razgovarati?
Pitanje je koliko je seksualnost kod nas zaista tabu. Mislim da su ljudi uglavnom već oguglali na likove kao sto su Boki 13, ukoliko njega mogu uzeti kao ekstreman primjer potenciranja jednog seksualnog izraza. Ali ipak Bosna, ovakva kakva jeste, ne prestaje da šokira svojim licemjerjem. Svaka mlada pjevačica zna koliko i šta da skine da bi završila u trash novinama od 1KM, a opet, na primjer, u školama ne postoji seksualno obrazovanje kao predmet, jer, zaboga, mi za to nismo spremni. Minimum Maximum će sigurno kao i do sada prikazati intrigantne radove, maštovite i zanimljive, jer ipak su umjetnici tu da pomjeraju granice (ironija).
U okviru izložbi Minimum Maximum predstavljeni su radovi mladih umjetnika sa različitih krajeva svijeta. Koliko je značajna ta razmjena ideja?
Minimum Maximum je veliko iskustvo u svakom smislu. Neka velika razlika između naših i inostranih umjetnika po meni i ne postoji, bar ne na našim konkursima, jer selekciju prođu autori koji su, prije svega, zadovoljili kvalitetom, bez obzira na to odakle dolaze.
Kakav je položaj mladih umjetnika u Banjaluci, koliko je teško dobiti podršku kolega umjetnika i institucija koje se bave kulturom?
Do sada sam, mogu slobodno reći, bio zanesenjak po tom pitanju, ali nakon prve izložbe koju sam kompletnu iznio sam finansijski i produkcijski, stvari su mi prilično jasnije. Položaj mladog umjetnika ovdje je u najmanju ruku ....dramatičan. BiH je zemlja koja ima četiri državne akademije, koje uopšte ne sarađuju i profesori se čak i ne poznaju. Mi, mladi autori, trebali bi da sarađujemo i formiramo neku "scenu" ili bar uporedimo snage, ali takva inicijativa još ne postoji. Međutim, UAA (Udruženje anonimnih artista) je ponosno što je dovelo na Fusion design week mladu sarajevsku dizajnericu Amilu Hrustić, tako da pomaci postoje. Takođe na Minimummaximu stižu radovi sa svih bh. akademija što je dobro.
Vi ste i aktivista Udruženja građana "Oštra nula" koje se bavi društvenim aktivizmom. Kakva je po vama veza između umjetnosti i društveno-političkog aktivizma?
Savremeni umjetnik ne može i ne smije da ignoriše bilo koju društvenu oblast. Aktivizam je vrlo otvoren oblik djelovanja i po meni graniči i sa performansom, tako da - sve je art i art je sve!
(Davor Paponja diplomirao je slikarstvo na trebinjskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Po završetku Akademije, radio je kao profesor likovne kulture u osnovnoj školi “Ivo Andrić” u Tesliću. Trenutno radi kao profesor u Gimanziji i Srednoj mješovitoj školi u Tesliću. On je aktivista Udruženja građana “Oštra nula”, te član Udruženja anonimnih artista (UAA) iz Banjaluke koje, između ostalog, organizuje internacionalne izložbe minijatura “Minimum Maximum” i Fusion Design Week u Banjaluci.)
