Facebook grupa "Nisam tražila" pokrenuta je nakon što su mlade glumice iz Srbije javno progovorile o strahotama koje su im se desile u uglednoj glumačkoj školi koju vodi scenarista i učitelj glume Miroslav Mika Aleksić.
Na ovoj stranici žene, a u manjem broju i muškarci, ostavljaju svjedočanstva o seksualnom uznemiravanju i silovanju. Stranica je za nekoliko dana objavila na desetine potresnih svjedočenja i prati je skoro 15.000 osoba.
Stupili smo u kontakt sa administratorkama stranice i razgovarali smo o važnosti da se i na našem prostoru počne o ovoj temi javno govoriti, ali i o potrebi da se institucije uključe da bi se ovaj problem mogao riješiti.
Prije nekoliko dana pokrenuta je stranica “Nisam tražila” koja je posvećena svim ženama koje su iskusile bilo kakav vid seksualnog uznemiravanja zbog toga što se bave javnim poslovima, a nisu još uvijek spremne da o tome govore u svoje ime. Koliko je važno progovoriti o ovim iskustvima?
Svi smo svjesni da su #metoo pokret i slične inicijative krenule tako što je neko odlučio prijaviti nasilje i istupiti svojim imenom i prezimenom. Dakle, ovo što se kod nas dešava još uvijek ne možemo tretirati po istim mjerilima. Kod nas je, nažalost, nasilje duboko ukorijenjeno u svim sferama života, a povjerenje žrtava u sistem na toliko niskom nivou da je i logično i za očekivati da mnoge žene ne žele da istupe javno. Ali odnekud smo morali početi. Ovom stranicom željeli smo poručiti društvu – nasilje je prisutno, mi smo ga osvijestile i polako se pripremamo da o njemu ozbiljno razgovaramo.
Ispovijest glumice Milene Radulović o silovanju koje je doživjela pokrenulo je mnoge djevojke da progovore o svojim iskustvima, na vašoj stranici već se po pokretanju mogu pročitati mnoge ispovijesti koje pokazuju u kakvom društvu mi živimo. Kakav je kod nas odnos prema ženama i kako ga mijenjati?
Stranicu smo i pokrenule upravo iz potrebe da skrenemo pažnju na razne oblike mizoginije i seksualnog nasilja koji se dešavaju u našem društvu. Svi smo vrlo skloni podržavati #metoo pokret u Americi i osuditi nasilje nad koleginicom u Srbiji. Kada se u crnoj hronici pojavi neki slučaj, većinom porodičnog nasilja, tretira se kao incident i javnost se nad njim zgraža nekoliko dana, a onda zaboravi. Ono što je stvarnost spram toga je da je seksualno uznemiravanje i mizoginija prisutno u svim porama našeg društva i što je najgore, u većini slučajeva se o njemu šuti, a ponekad se i ne percipira kao nasilje jer je prag tolerancije neprirodno pomjeren. Dakle nije pitanje da li je žena visoko obrazovana ili nema ni četiri razreda osnovne škole. Nema veze to da li je glumica, doktorica ili domaćica. Nasilje se prosto dešava svim ženama i svuda i veoma je važno o tome govoriti. Ova stranica je naš vapaj društvu da prizna problem i krene da ga rješava. A da bi se riješio potrebne su sistemske promjene i podrška svih institucija koje čine temelj našeg društva.
I na samoj stranici ističete da, ako je neka djevojka glumica, spisateljica, muzičarka, novinarka ili na bilo kakav drugi način javno eksponirana žena, ne znači da je to tražila! Koliko je važno boriti se protiv stereotipa o ženama koje se bave određenom vrstom posla?
Veoma je važno. Jedna od ispovijesti je i ispovijest naše kolegice o verbalnom nasilju koje je doživjela u anonimnim komentarima jednog portala. Dakle, to što je žena javna ličnost, ne znači da je njena osoba javno dobro po kojem se može anonimno pljuvati i gaziti u javnom prostoru. I ovakvo nasilje treba biti primijećeno i sankcionisano. Prema ženama koje se bave javnim pozivima postoji posebna vrsta predrasuda. Glumice su posebno izložene toj vrsti nasilja i zato je njihovih ispovijesti najviše. Ali to ne znači da se ovakve stvari ne dešavaju i pravnicama, doktoricama, prodavačicama u supermarketima i svim drugim ženama u njihovim radnim sredinama. Nažalost, mnogi su iskoristili priliku da upere prst u kulturne i obrazovne institucije ove vrste i da ih pozovu na odgovornost, perpetuirajući pri tome stereoptip da je to moguće samo u takvim okruženjima. Takve izjave smatramo licemjernima budući da je „Nisam tražila“ bio poziv da svi pogledaju u svoje kancelarije, svoje učionice i druge radne prostore i da u njima uoče i priznaju slučajeve seksualnog uznemiravanja, umjesto što se i dalje prave da se u njihovim radnim sredinama to ne dešava. Mi još uvijek nismo izgubili povjerenje da će kulturne institucije prije sankcionisati ovu vrstu nasilja ako im se na to skrene pažnja i zato smo i spremne govoriti o tome. A šta ćemo sa ispovijestima novinarki, srednjoškolki, žena iz drugih branši koje su počele da se ispovijedaju na stranici? Još uvijek na to niko nije reagovao. Na nama je da damo platformu da se o ovome progovori, a na institucijama da se angažuju u rješavanju ovog problema. Sada čekamo njihov potez.
Možemo pročitati priče mladih djevojaka, studentica glume koje pišu o negativnim iskustvima sa starijim profesorima koji ih pipkaju, traže da se skinu do gaćica, pozivaju ih na zajednička putovanja. Koliko se kao pojedici svi trebamo osvijestiti i promijeniti da muškarci shvate da ovakvo ponašenje nije i ne smije biti prihvatljivo? Ali i da mora biti sankcionisano?
Nije to samo slučaj sa Akademijom scenskih umjetnosti. Ako pažljivo čitate, vidjet ćete da su se javile i mnoge studentice drugih fakulteta i žene svih starosnih dobi, pa čak i neke srednjoškolke, što je svakako posebno uznemirujuće. Procesi su paralelni. Treba raditi na osnaživanju žrtava, pružanju psihološke i pravne pomoći koja je kvalitetna i nije ograničena samo na one koji si je mogu finansijski priuštiti, na osnaživanju povjerenja u tužilaštvo i policiju kroz pozitivne prakse u kojima se nasilje sankcioniše, promjenom pravih legislativa kao što su to učinile kolegice u Hrvatskoj i svakako na tome da se u radne sredine uvedu prakse koje će imati 0 toleranciju prema rodno zasnovanom nasilju. Dakle, put je dug i sporo se prelazi, toga smo svi svjesni, ali negdje i nekako mora početi. Mislimo da ne postoji idealan recept kako se društvo mijenja preko noći. Ako ga neko zna, neka nam javi. Mnogi će imati komentare kako bi oni to drugačije. Sve je otvoreno, svako ima pravo da povede bilo kakvu akciju koju želi i pristupi problemu na način koji misli da je ispravan. Polje za borbu je veliko i tek otškrinuto.
U situaciji kad se govori o silovanju dešava se da se kod nas krivi žrtva, a ne napadač. Ne vjerujemo djevojkama, dovodimo u pitanje njihove iskaze. Može li se uopšte takav stav prema žrtvama promijeniti i kako?
Istina je da su žrtve stigmatizovane i odatle i naziv grupe „Nisam tražila“. Nijedna žrtva ne traži nasilje. Svakoj se nasilje desi, ne zbog nje, već njoj. Mnogi već o tome pričaju u javnom prostoru i treba pričati još više. To je pitanje vjerovatno jedno od najtežih i najkompleksnijih i najsporije se mijenja.
