Skype Call Arlington – Sarajevo

Povod za ovaj intervju je najava eseja o njegovom radu koji će biti objavljen ove godine pod nazivom Ukiyo-e između pop arta i (trans)kulturne aproprijacije.

Srđan Tunić / 07. Mart 2015

Muhamed Kafedžić – Muha je sarajevski umetnik inspirisan japanskom umetnošću o kome je Buka pisala 2012. godine u okviru njegove nove serije slika i izložbe u Bihaću (Gradska galerija) pod nazivom 100 views of ukiyo-e: Masters I. Povod za ovaj intervju je najava eseja o njegovom radu koji će biti objavljen ove godine pod nazivom Ukiyo-e između pop arta i (trans)kulturne aproprijacije. Pre toga, mislili smo da će biti lepa prilika da u razgovoru vidimo šta se i da li se išta promenilo od 2012...

Šta misliš o BiH savremenoj umetnosti?

Pa iskreno ne zamaram se sa regionalnim odrednicama. Da li postoji? Postoji. Počiva na 5-6 umjetnika koji su izašli izvan okvira regije i još desetak koji se bore da isplivaju. Želim reći da ona počiva na pojedincima, a ne grupama. Ovaj broj i nije tako strašan jer moramo uzeti u obzir da BiH nije ni pola New York City-a, a da ne spominjemo gustoću naseljenosti. Jednostavno nema dovoljno pritiska i podsticaja u ovom bosanskom loncu da bi se stvorila kritična masa da se pobjegne od stereotipa i osrednjosti. Tako da se većina umjetnika uglavnom bore za položaj unutar svoje plemenske zajednice.

Šta misliš o umetnosti koja svoj aktivizam vezuje za rat?

Tema ko tema. Da li je to rat, pitanje identiteta, društveno-politički komentar ili pejzaž, važno je da je umjetnik u stanju da se izbori sa sobom i svojim emocijama i da to prikaže na njemu jedinstven način. Dokle god je to neki automatizam ili linija manjeg otpora, te bilo kakva površnost, to se odmah osjeti. Umjetnost traži totalnu predanost.

Ja iskreno ne vidim neku jaku težnju kod umjetnika da čeprkaju po ratu, mislim da je to, barem za Bosnu i Hercegovinu, još uvijek bolna tema. Međutim, ako uključimo u obzir da su suvremene mecene umjetnosti ustvari razno-razne internacionalne organizacije, prvenstveno finansirane iz EU, onda se javlja ta eksplozija obrade rata u smislu pomirenja, suočavanja sa prošlošću, itd. Ali to je opet sponzorirana umjetnost, mislim da nema istu snagu kao individualna istraživanja. Samo pogledaj ovo slavlje od 100 godina od početka prvog svjetskog rata, kakva se samo gomila (ne)kulturnog šunda stvorila i kako su svi skočili da iskoriste taj "neograničeni" priliv keša za umjetnike iz regije. Mislim, u BiH, koja u 2014-toj puca po šavovima Dejtonskog sporazuma, u kojem sve i jedna kantonalna vlada pada uslijed protesta, pa poplava koje odnesoše ljudima kuće, tog ljeta u BiH gomila domaćih i stranih "umjetnika" postavlja pitanje je l' Franz Ferdinand okupator ili ljubavnik, je l' Gavrilo Princip heroj il' terorista. Kome je to zaista bitno danas? Ljudi nemaju krova na glavom, nemaju šta da jedu. A onda se svi u regiji upale na to i svi kao imaju svoju proslavu, svoj dernek, svoje viđenje stvari, dok u osnovi svi stoje u redu da im EU udjeli koji euro da počepe rupe u budžetu, u stomacima, u nasipima, u zemlji.

Da li osećaš da postoje teme koje se očekuju od umetnika u lokalu? Koje pripadaju tradiciji ili koje umetnika priznaju da pripada umetničkom svetu?

Naravno, i u umjetničkom i političkom svijetu, obe grupe diktiraju svoje standarde za prihvatanje unutar grupe, za apsorpciju. Stereotipno, one su svugdje iste, veličanje lokalnih super heroja umjetnosti koji nisu nikad izašli izvan granica svoje bare ili obrađivanje tema pogodnih političko društvenom miljeu, zanatstvo, a ne slikarstvo.

U kojoj meri je savremeno BiH društvo vidljivo u tvojoj umetnosti?

Pa ono može samo da postoji kao kontrast, kao negativ, druga krajnost.

Šta biraš da predstaviš?

Pozitivizam. Izgubljene ideale i vrline. Mislim da umjetnik nije tu da maltretira ljude, to već rade političari. Više je tu da podsjeti publiku ili joj usmjeri pogled izvan kutije.

Gde vidiš sebe na lokalnoj sceni?

Za sad se vidim u Sarajavu, a sanjam o Tokiju i Bostonu.

Smatram da tvoja umetnost jeste i reakcija na dešavanja u lokalu. Ne smatram da umetnik mora, po svaku cenu, da se bavi najtežim i najprisutnijim temama u svom društvu – koje u tom prostoru, nažalost, jesu vezane za rat(ove) i diskontinuitete. Postoji niz mogućih reakcija, a u tvom slučaju, vidim kako jednu izmeštenost, tako i jednu želju koja ide ka transnacionalnom nasleđu, odnosno izgrađivanju jednog (umetničnog i ličnog) transkulturalizma.

Na neki način da, al' više u nekom nenasilnom smislu, bez pritiska. Tolerancija koju ja želim da izazovem u publici nije indiferentna, nije "mi ne idemo njima i oni ne dolaze nama i sve je OK" ili prihvatanje koje sa zasniva na tome da drugog i drugačijeg još nisam "ubio" tako da sam tolerantan.

Vezano za tvoje slikarstvo, zašto slikaš kulturne kodove jedne druge kulture - Japana?

Zato što je to i moja kultura. Globalno gledajući svi smo isti, imamo iste želje i snove. Tako da možda moje insistiranje na korištenju vizuelnih simbola "druge" kulture je u osnovi jedan vid obogaćivanja ili reaktiviranja zaboravljenih simbola "prve" kulture. Recimo da je to vitamin B, kad ga nedovoljno dobijaš unutar svakodnevne ishrane, moraš uzimati suplemente. Najsmješniji mi je bio naslov u novinama za moju samostalnu izložbu u Bihaću "Japanska umjetnost XX stoljeća". Nit' je moja umjetnost japanska, nit' su motivi iz XX stoljeća. Da li je zasnovana na japanskoj umjetnost, to jest, al' da je japanska, to sigurno nije. Van Gogh kad je išao u Arles nije išao da slika Francusku, on je slikao Japan, pa opet nije stvarao niti japansku, niti francusku umjetnost. Kad Yasumasa Morimura obradi rad Fride Kahlo ili Edouard-a Manet-a, da li je to meksička ili francuska umjetnost?

Kako i kada si počeo sa takvom percepcijom umetničkog stvaralaštva?

U osnovnoj i srednjoj školi sam crtao ninje i američke super heroje. Ako to prevedemo u umjetnost dobijemo japanski i američki pop art.

Takođe, kakve je recepcija tvoje umetnosti u mestima gde si izlagao?

Prihvaćeno od publike, koja dođe na izložbu, dok lokalni umjetnici-zanatlije malo zaziru od mojih radova. Najinteresantnije je kad vidim nekog od "kolega" kako noktom pokušava iščačkat boju, ne bili ustvrdio šta sam koristio za slikanje. Kombinacija pastoznog akrila i gloss verniša još uvjek zbunjuje poklonike ulja. Nekad dobijam "iskusne" savjete da bih trebao raditi manje formate, pa onako, sliku pod mišiku pa na izložbu :) Uglavnom iskusni lokalni stvaraoci vjeruju u liniju manjeg otpora.

Zašto si odabrao slikarstvo kao medijum?

Zato što zahtjeva vrijeme. Ispred kompjutera umjetnik se pretvori u mašinu, ispred platna to je nemoguće. U procesu slikanja tri su faze, prva - ideja i formiranje slike u glavi (ona nekad traje i čitav život) i ovoj fazi se naslika prva verzija slike; druga - priprama za slikanje, odabir boja, platna, format itd. u kojoj je se naslika druga verzija slike; i treća - samo slikanje u kojem ustvari nastaje rad koji može jako odstupati od zamišljene ideje. Najdraži mi je primjer serija 100 Velikih talasa, gdje doslovno čitav rad ovis od okruženja i teksture zida na kojem slikam. Uvijek je u pitanju isti motiv, al svaki mural ima drugo rješenje.

U kreativnom preuzimanju druge umetnosti, gde najviše osećaš svoj doprinos?

Kod aproprijacije najvažniji je istraživački odnos. Komentar koji najčešće dobijam jeste "Mogu i ja ovo", i iskreno mogu, ali niko ustvari to ne uradi, niko ne čita knjige, pronalazi članke ili na kraju krajeva pročita više od Wikipedije da bi istražio neki objekt interesovanja. Ako nasumice koristite neke simbole, onda ništa i ne kažete. Ja nikada neću biti japanski ukiyo-e slikar, to i ne želim, međutim mogu prepoznati određene motive kroz koje mogu poslati neku drugu poruku. Prikaz homoseksualne scene iz neke šunge nema isto značenje u Sarajevu 2014. kao u Edu 1760.

Na koji način možeš da preuzimaš sadržaj - što ukiyo-e, što npr. Totoroa anime studija Ghibli - bez opasnosti da budeš tužen?

Možda zato što nakon odrastanja u ratu, pa životu u poslijeratnoj BiH ničeg me više nije strah :)

 

Ukiyo-e motive može da kopira svako jer su nastali najkasnije 1860. godine tako da na njih ne može da polaže pravo niko jer pripadaju javnoj domeni. Što se tiče Totora, njemu sam pristupio sa dōjinshi pristupom, gdje postoji nepisano pravilo/odnos između  umjetnika i japanske medijske industrije, da dokle god "fan art" ili "samoizdat strip" ne šteti imidžu brendiranog stripa ili strip karaktera, zažmirit će na jedno oko. Konkretno na radovima iz serijala Dōjinshi ne ostvarujem ličnu korist ili novčanu dobit, za sad su dva u fundusu Fondacije „Centar Duga Art“ (CDA), gdje će se njihovom prodajom finansirati Centar za nezbrinutu djecu Duga u Kulen Vakufu, dok je jedan mali Totoro realizovan unutar street art projekta i već je uveliko oštećen.

 

Mislim da je problem copyrighta prenapuhan u umjetnosti. Po meni plagijatorstvo -krađa nečega podrazumijeva svjesno nanošenje štete da bi se ostvarila novčana korist, što svakom ozbiljnom umjetniku to nije u cilju, izvore za moje radove ja obavezno navedem te se trudim da navedem publiku, da im il' po prvi put il' ponovo skrenem pažnju na "orginale".

Veoma si direktan kada preuzimaš npr. temu i sadržaj jedne grafike - ukiyo-e, navodiš prvobitnog autora, a u svom magistarskom radu povlačiš paralele između originalnih grafika, tvojih slika i povezuješ ih sa drugim primerima savremene umetnosti. U kojoj meri ti je važno da se okružiš kulturom i značenjima "originala"? Da li bi čak rekao da je tvoja umetnost delimično i fanovska, kao devotee art?

Pa nije baš devotee or fan art, jer bi u tom slučaju slikao likove iz Final Fantasya VII i kachio na deviantart.com. Pitanje orginala i kopije je najvažnije pitanje u umjetnosti, vječita tema estetičara zapadnog svijeta. A moj afinitet ka japanskoj i azijskoj umjetnosti je važan zato što se ta i takva umjetnost vrlo malo obrađuje na likovnim akademijama u BiH i u promilima se pojavljuje u muzejima i galerijama. Hoću reći da mi je izuzetno važna edukativna strana mog rada. Ja sam onaj koji prepričava priče ili prevodi filmove na nama razumljiv jezik.

Da li je tvoj rad beg od lokalnih frustracija (dislociranje identiteta) ili traženja poveznica koje nisu isključivo geografsko-nacionalne?

Iskreno, ovo je najbolji opis mog rada, bijeg od lokalnih frustracija i traženje poveznica koje nisu isključivo geografski-nacionalne :)

 

U nekoj od starih historija umjetnosti pronašao sam jako degradirajući termin vezan za zemlje koje su prekinule svoj umjetnički razvoj usljed invazije Turaka, retardirana umjetnost. U tim zemljama se renesansa nikad nije desila. Bilo kakva promjena u umjetničkim tokovima tih zemalja prouzrokovana je nekim nasilnim činom, invazijom, ratom... Zato nije ni čudo da takve zemlje pate od osjećaja inferiornosti koji pokušavaju nadomjestiti nacionalnim ponosom, koji se opet ovisno o vlasti, režira i kreira, pri tome rušeći ono staro. Jedini način da se izađe iz tog začaranog kruga jeste da umjetnik prihvati svoj položaj unutar globalnih kretanja na polju umjetnosti, a zanemari seosko prepucavanje unutar okvira plemenske zajednice. Ja sad prolazim kroz jednu fazu koja bi se vrlo lako mogla nazvati beharna faza, jer je osnova svake slike sakura, trešnjin behar, pa opet ono što istražujem tu ni po čemu nije lokalnog karaktera. U ovim slikam preispitujem ulogu i smisao pejzaža u suvremenim tendencijama, kroz repeticiju simbola i vrlo malu naznaku nekog horizonta. U ovom radu više se osjećam povezanim sa radom Davida Schnella, Yayoi Kusame ili Takashi Murakamija, dok mi regionalni umjetnici ne padaju ni na pamet.

Šta se dešava sa 100 views of ukiyo-e - koja je sledeća faza? Na čemu sada radiš?

U 2014. me je najviše okupirao rad sa forumom ZFD na MOnuMENTImotion animiranom videu i nastavnom priručniku "Sjećanje u pokret – pedagoški alat o kulturi sjećanja" vezanom za isti. Kao neki ispusni ventil započeo sam serijal slika za koji ću najvjerovatnije da nazovem Heaven's gonna burn your eyes, prema istoimenoj pjesmi grupe Thievery Corporation. U pitanju je istraživanje malo više emotivne prirode, potaknuto jednim čestim upozorenjem koje sam dobijao od organizatora likovnih kolonija u 2014. a to je "... znaš, oni žele pejzaže", tako da mi se to pitanje, "šta je pejzaž" u suvremenoj umjetnosti nekako samo nametnulo. Ovaj serijal će biti prepoznatljiv po repeticiju simbola sakure, jarkim i toplim bojama, te će slike pozamljivati nazive pjesama, što je neki moj omaž Whistleru i njegovom nazivanju slika kao muzičkih kompozicija. Što se tiče Utamaro Lichtenstain serijala, on je na standbyu dok se ne ukaže prilika da ga realizujem u daleko ozbiljnijem okruženju.

Interview vodio Srđan Tunić, istoričar umetnosti i kustos, januar 2015.

 

 


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.