Slađana Perković za BUKU: Žene su naučene da misle da to što rade nije dovoljno vrijedno

Ako volite i želite čitati, uvijek možete naći vremena za to. Isključite TV, obrišite bar pola aplikacija koje imate na telefonu i otvoriće vam se dovoljno praznog prostora za mnoge stvari, pa i za čitanje.

Maja Isović Dobrijević / 27. Januar 2020

Foto: Privatna arhiva

 

Književno veče sa Slađanom Ninom Perković u "Džepu" biće održano u Studentskom pozorištu Banjaluka u petak sa početkom od 20.30 časova.

Slađana Nina Perković (Nina joj nije nadimak, već pravo ime, što može dokazati uvidom u ličnu kartu) rođena je 1981. godine u Banjaluci. Diplomirala je novinarstvo u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni. Autorica je zbirke priča “Kuhanje” i romana “U jarku” (koji još nije izašao, ali samo što nije). Za sebe kaže da živi i piše po vozovima, avionima i Centrotransovim autobusima, na relaciji Banja Luka – Pariz.

Sa Slađanom smo za BUKU razgovarali o književnosti, romanima, književnoj sceni u Banjaluci, ženskom pisanju i drugim temama.

Slađana, učestvuješ u jednom drugačijem književno-kulturnom događaju koji se zove Džep, koje je tvoje mišljenje o ovakvim književnim događajima gdje su pisci u bližem i intimnijem odnosu sa publikom?

Džep mi je dao potpunu slobodu da osmislim moje književno veče. Čitaću odlomke iz knjige «Kuhanje», ali i iz novog romana koji bi uskoro trebao izaći. Pričaću kako sam uopšte došla na ideju da napišem to što sam napisala, ali i neke zanimljive dogodovštine sa promocija i reakcije na knjigu. Pripremila sam i dobru muziku, a planiram i prikazati jedan dokumentarni film. Biće tu svega i svačega, i to je baš ono što volim kod netipičnih književnih večeri. A sad da se vratim na tvoje pitanje, šta mislim o takvim događajima? Obožavam ih. Mada, s druge strane, uvijek postoji mogućnost da doživim pravi fijasko i da me publika na kraju gađa trulim paradajzom. U svakom slučaju, neće biti dosadno.

Koliko si zadovoljna kako je prošao tvoj prvi roman Kuhanje, imajući u vidu da je jako čitan i dobro prihvaćen, ne samo u BiH, već i šire?

Iskreno, nisam očekivala takvu reakciju publike. Ipak, priče o običnim ženama u neobičnim situacijama su sasvim fino dočekane. Ono što me je iznenadilo je pozitivna reakcija muškaraca. Tako mi je jedan stariji čovjek prišao na jednoj od promocija i rekao: «Ima tu malo feminizma, ali, ipak, sviđa mi se knjiga».

Da li je to i breme sljedećeg romana koji pišeš, koliko je uspjeh prvog romana na neki način i otežavajuća okolnost za pisanje novog djela?

Uskoro treba izaći moj novi roman i proces pisanja je bio zaista daleko teži i bolniji. Naročito jer je novi roman sasvim drugačiji od «Kuhanja». Nije mi bilo nimalo zanimljivo ni izazovno napisati knjigu po starom, oprobanom receptu. Željela sam stvoriti nešto novo, ali sad se suočavam sa strahom da će se oni koji su voljeli «Kuhanje» možda razočarati. Ali želja da eksperimentišem je bila jača. Vidjećemo kakve će biti reakcije.

 

 

Koliko si ti zadovoljna književnom scenom u Banjaluci, koliko se ona zadnjih godina razvija?

U Banjaluci ima puno ljudi koji pišu i stvaraju i to veoma kvalitetne stvari. Tu je i izdavačka kuća «Imprimatur» koja je nedavno osnovana, ali koja zaista podržava nove, lokalne književne glasove i pomaže im da stignu do publike. Naravno, tu je i sjajan književni festival «Imperativ» tokom kojeg ovaj grad postaje centar regionalne književnosti. Ne treba zaboraviti ni «Džep», neformalna okupljanja ljubitelja knjige i književne večeri u nekim banjalučkim kafićima kao što je na primjer «Yoko». Banjaluka je grad koji ima nevjerovatan potencijal, samo još da se ljudi malo prodrmaju.

Često imaš predstavljanja i književne promocije, koliko su ti ovi događaji značajni da čuješ iz prve ruke reakcije na svoje pisanje?

Kada pišem onda provedem jako puno vremena za radnim stolom, ispred mog kompjutera, zatvorena i pomalo izolovana od ljudi. Književne promocije i susreti mi dođu kao pravi dašak pozitivne energije. Sjajno je čuti od drugih kako su doživjeli moje junake, šta im se svidjelo ili šta mi zamjeraju.

Koliko je važno u današnje vrijeme i dalje pričati i pisati o ženama, svaki tekst je na nekin način borba, borba za ravnopravnost koja je kao neuhvatljiva nit?

Bitno je pisati o ženama, ali je još bitnije da žene pišu. Svaka nova knjiga koju objavi jedna žena podsticaj je možda nekoj drugoj da izađe iz sjenke i pomisli da je ono što ona radi i piše možda, ipak, vrijedno pažnje. Žene se naučene da misle da to što one rade nije dovoljno vrijedno, i ne samo kad je književnost u pitanju.

Kakav je prema tvom iskustvu položaj žena ovdje, ali i u Parizu gdje godinama živiš? Koje su razlike?

Ovo je jedna kompleksna tema. Mogla bih satima pričati o odnosu francuskih žena prema karijeri, majčinstvu i položaju žene u društvu. Ovdje se uglavnom svi šokiraju kad čuju da se Francuskinje obično vraćaju na posao tri mjeseca nakon porođaja. Generalno govoreći, ženama u Francuskoj je bolje, jer je država uređenija, ima više posla, lakše mogu iznajmiti stan i ne moraju trpiti loš brak samo zato što se iz finansijskih razloga ne mogu odvojiti od supruga. Bez obzira na sve to, broj ubistava žena u Francuskoj od strane njihovih supružnika i partnera je zastrašujući.     

Imajući u vidu svijet u kojem živimo, gdje je sve užurbano, nemamo vremena, kako da se vratimo knjigama, umjetnosti, kulturi…

Sve je to stvar ličnih prioriteta. Ako volite i želite čitati, uvijek možete naći vremena za to. Isključite TV, obrišite bar pola aplikacija koje imate na telefonu i otvoriće vam se dovoljno praznog prostora za mnoge stvari, pa i za čitanje.

I za kraj, šta za tebe znači pisanje?

Pisanje za mene prvenstveno znači sate i sate provedene ispred kompjutera, bolove u kičmi i odlazak kod fizioterapeuta. Šalu na stranu, pisanje je dio mene i nešto bez čega ne mogu zamisliti svoje postojanje.

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.