Veće grupe maloljetnika iz banjalučkih naselja Nova Varoš i Starčevica nedavno su u centru Banjaluke učestvovale u tuči dogovorenoj na društvenoj mreži, a u ovom nasilju učestvovali su i maloljetnici rođeni 1996. i 1997. godine. Maloljetnici su u tuči koristili teleskop palice "viper“, kamenice i staklene flaše, a jedan od učesnika tuče zadobio je tjelesne povrede.
Prema definiciji, nasilje među vršnjacima, naročito maloljetnicima, jeste svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći, i to nanošenjem psihičke, odnosno fizičke boli. Nasilje među djecom može se podijeliti u više oblika: fizičko, verbalno, emocionalno, seksualno, kulturalno i ekonomsko. Fizičko nasilje je najuočljiviji oblik, te podrazumijeva udaranje, guranje, štipanje, čupanje i sl., dok verbalno nasilništvo najčešće prati fizičko, te podrazumijeva vrijeđanje, širenje glasina, stalno zadirkivanje, ismijavanje...
Stručnjaci ističu da se socio-kulturni kontekst koji dovodi do pojave maloljetničkog prestupništva i nasilja kod nas sastoji od istorije nasilja u skorijoj prošlosti, koja je podigla prag tolerancije prema nasilju uopše, što znači da je nasilno ponašanje postalo uobičajeno, a ponegdje čak i poželjno.
Aleksandra Kukoljac, koordinatorica programa dječjih prava u centru “Zdravo da ste”, rekla je da su nasilje među maloljetnicima i maloljetnička delinkvencija društveno uslovljeni, a da se ovaj problem javlja, ne samo u našem, nego u svim savremenim društvima, samo što kod nas nema spremnosti da se društvo u cjelini bavi ovim problemom.
“S obzirom da je ova pojava društveno uslovljena, društvo ima i odgovornost da djeluje u pravcu rješavanja ovog problema, ono ima obavezu pred djecom, roditeljima i porodicama koje u ovom društvu žive. Borba protiv ove pojave traži angažovanje cijelog društva, od porodice i same djece, preko sistema vaspitanja i obrazovanja, socijalne zaštite, pravosuđa, medija. Odnosno, potrebno je djecu i maloljetnike staviti visoko na listu društvenih prioriteta”, rekla je za BUKU Kukoljac.
Ona napominje da pri proučavanju ove pojave moramo imati u vidu promjene u sistemu vrijednosti, a one su dovele do toga da se vrednuje snaga, snalažljivost, nerad, moć, sirova agresija, umjesto tolerancije, obrazovanja i građenja odnosa među ljudima.
“Ipak, moram istaći da poznajem mnogo mladih ljudi koji su izloženi istim društvenim uticajima kao i mladi koji se ponašaju nasilno, ali ipak su formirali drugačije obrasce ponašanja u kojima nasilja nema. To znači da je moguće oduprijeti se nepovoljnim društvenim uticajima, pa čak i nepovoljnoj porodičnoj situaciji, ali podrška mora doći sa neke strane, bilo da je to vršnjačka grupa, bilo da je neka aktivnost u kojoj dijete učestvuje u školi ili u nekoj organizaciji ili bilo da je to neki stručnjak pomagač”, objašnjava ona.
Kad je riječ o konkretnom slučaju nasilja u Banjaluci, Kukoljac napominje da su društvene mreže najmanji problem u ovom slučaju, jer su se djeca mogla dogovoriti telefonom ili na klupi u parku.
Sve počinje od bezazlenih “igara”
Zvanične statistike pokazuju malo smanjenje maloljetničkoga nasilja u posljednje vrijeme, ali treba napomenuti da te statistike uključuju samo prijavljene ili procesuirane slučajeve koji su ušli u sistem. “Tamna brojka” u vezi sa ovom pojavom postoji i ona sigurno nije mala, pogotovo ako se ima u vidu opšta tolerancija prema nasilju, u kojoj se brojni oblici nasilnog ponašanja uopšte ne prepoznaju kao nasilje, već se smatraju dječijom igrom, nečim prolaznim i uobičajenim, čak poželjnim, jer se djeca tako “pripremaju za život”. Od tih “bezazlenih igara”, kažu stručnjaci, sve i počinje.
Kukoljac ističe da društvo mora da ima stav nulte tolerancije prema nasilju, mediji treba da rade prema strukovnoj etici, a glas profesionalaca koji upozoravaju na štetne uticaje nasilja treba više da se čuje.
“Ovdje nema nikakvog čarobnog štapića, nema programa, projekta ili zakona koji će da uredi stvari za godinu dana! To su zablude. Mora da postoji trajna, planirana i široka društvena posvećenost zdravom rastu i razvoju djece u zdravom društvu, pa će ova pojava biti značajno smanjena. Iskreno, u kakvim uslovima su rasla djeca koja su danas tinejdžeri ili mlade osobe, bilo bi potpuno opravdano očekivati i veće probleme sa nasiljem i agresijom, mada opet kažem, dosta toga se i ne vidi, dosta toga se nalazi u njihovom ‘paralelnom svijetu’ u kojem odrasli ne učestvuju”, kaže Kukoljac.
Psiholozi koji se bave ovim problemom ističu da maloljetničko nasilje i prestupništvo prije svega šteti djeci koja se nađu u ovom začaranom krugu. Društveni odgovor koji trenutno postoji prema djeci koja su u sukobu sa propisanim društvenim normama je takav da ih se samo gura dublje na marginu, gdje ih čekaju osobe koje su iste kao oni ili sa gorim problemima, gdje ih čekaju ovisnosti, bolesti, kriminal i siromaštvo.
Andrea Stanković, viši stručni saradnik-psiholog u kancelariji Ombudsmana za djecu RS, ističe da ni jedan oblik nasilja među djecom nije prihvatljiv i da djeca treba da odrastaju sa takvim shvatanjem. Tome ih moramo učiti od najranijeg djetinjstva, a svako prisustvo nasilnog ponašanja među djecom zahtijeva da bude ozbiljno shvaćeno da bi se moglo pravilno djelovati.
“Da bi se moglo pravilno djelovati, rješavanje svakog slučaja mora imati individualni pristup, za svaki se moraju tražiti uzroci, bilo da se radi o bježanju iz škole ili od kuće, o problemu sa alkoholom, sukobu sa vršnjacima... Svako takvo ponašanje ima svoje uzroke i na njihovom otklanjanju se mora raditi da bi djecu sačuvali od daljih i težih sukobljavanja sa zakonom. Teško je generalizovati iz kojih porodica i sredina dolaze počinioci nasilnog ponašanja, ali stručnjaci upozoravaju da ta djeca imaju problem nesigurnosti u vlastite vrijednosti, traže pažnju, ne tolerišu drugačije i uzimaju sebi za pravo da zavode red i diktiraju pravila ponašanja i to rade na način da drugu djecu ponižavaju, omalovažavaju, ismijavaju i zlostavljaju”, rekla je za BUKU Stanković.
Psiholozi napominju da ako nasilno ponašanje ne prepoznamo na vrijeme, ako problem zanemare i porodica i škola, čekajući da neko drugi riješi problem, onda se takvo ponašanje, zapravo, podstiče.
“Prevencija je najvažnija, odnosno prepoznati početak neprihvatljivog ponašanja kod djece i odmah reagovati. A to traži stalnu saradnju svih subjekata zaštite, posebno roditelja i škole. Izostanak te saradnje za posljedicu ima da uzroci nasilnog ponašanja ostaju, a da se djeluje samo na posljedice. Samo izricanje mjere, bez odgovarajuće psihološke, pedagoške ili druge stručne pomoći neće riješiti problem sa kojim dijete odrasta. Ignorisanje problema ostavlja ne samo posljedice za danas, već i dugoročno na razvoj i djeteta i društva”, napominje ona.
Edukacija djece i roditelja
Azra Talić, profesorka psihologije i pedagogije, zaposlena u Genesis Project-u, u vezi sa slučajem nasilja među maloljetnicima pomenutom na početku teksta, kaže da ne misli da su društvene mreže uzrok ovakvog ponašanja maloljetnika, niti one doprinose povećanju stepena nasilja.
“Po našem mišljenju, uzroci su puno dublji i nisu vezani za društvene mreže, telefone i druga sredstva masivne komunikacije. Da bismo odgovorili na pitanje na koji način se boriti protiv ovakvih pojava i kako raditi preventivno, moramo se potruditi i odrediti barem nekoliko sfera u kojima leže uzroci ovakvog ponašanja, a neke od njih su sljedeće: bosansko-hercegovačko društvo je vrlo komplikovano, kontraverzno i nepoticajno društvo za implementaciju jednog kvalitetnog, kreativnog i stvaralačkog vaspitno-obrazovnog sistema. Takođe mislimo da treba raditi na edukaciji roditelja o tome šta je maloljetničko nasilje i kako se porodica može uključiti u borbu protiv ovakvih pojava, a smatramo da treba raditi na podizanju svijesti javnosti, te senzibilizaciji javnosti o tome šta je maloljetničko nasilje i koji su njegovi uzroci i koje posljedice”, objasnila je za BUKU Talićeva.
Talićeva posljednje tri godine intenzivno radi na aktivnostima pomirenja i mirnog rješavanja sukoba u podijeljenim školama Srednje Bosne. Prema podacima sakupljenim putem velikog broja intervjua i upitnika, te iz rada sa roditeljima, nastavnicima i djecom, organizacija Genesis došla je do saznanja da veliki broj roditelja, nastavnika i djece ne prepoznaju definiciju „vršnjačkog nasilja“ i ne doživljavaju je kao fizičko i psihičko nasilje pojedinca nad pojedincem, grupa nad grupama ili grupe nad pojedincem.
Napominje da borba protiv ovakvih pojava ne može biti jednokratan postupak, nego je to zbir kontinuiranih akcija koje se odnose na sve segmente društva, a njihova pretpostavka je da je pojava maloljetničkog nasilja u našem društvu u srazmjeru sa društvima iz okruženja, što, kažu, i nije neka utjeha.
Porast maloljetničkog nasilja potvrđen je i kroz nekoliko sprovedenih studija, poput RS Ombudsman „Program Prevencije vršnjačkog nasilja među djecom“ 2008. godina; Save the children UK, Sarajevo „Nasilje među djecom“ septembar 2007. godine; NVO „Zdravo da ste“ Banjaluke „Istraživanje o vršnjačkom nasilju“ 2007. godine. Istraživanje realizovano od strane međunarodne NVO „Save the children“ iz Velike Britanije pokazalo je da je između 65% i 85% djece potvrdilo da postoje različite manifestacije nasilja među djecom u njihovom svakodnevnom životu. Ista studija je dala preporuke da se implementiraju obrazovne i terapeutske aktivnosti u školama, sa ciljem smanjenja nivoa agresivnosti, koja predstavlja opasnost za djecu.
U cilju podrške školskim programima za prevenciju nasilja, UN Studija o nasilju nad djecom (United Nations Study on Violence against Children, 2006) prepoznala je škole kao jedno od pet glavnih okruženja u kome se dešava nasilje među i nad djecom. Ova globalna studija je ponudila sljedeće preporuke: uvesti sigurne, pouzdane i pristupačne mehanizme za djecu i njihove porodice koji će im omogućiti da prijavljuju slučajeve nasilja nad djecom. Osigurati upotrebu ne-nasilnih strategija učenja; usvojiti disciplinske mjere koje nisu zasnovane na strahu, prijetnjama, poniženju ili fizičkoj prisili. Osmisliti školske programe koji će se odnositi na cjelokupno školsko okruženje, uključujući prevenciju konflikta i pravila protiv zlostavljanja.
Talićeva napominje da ako ignorišemo ovakve pojave, može nam se dogoditi da se jednog jutra probudimo u društvu agresivnih zlostavljača, koji su dominantni, i velikog broja onih koji su se povukli i otišli u tihu izolaciju, jer se ne mogu boriti sa ovom pojavom.
“Ovo je samo jedna od posljedica koje nam se mogu dogoditi ako budemo ignorisali pojavu vršnjačkog/maloljetničkog nasilja. Mislimo da kao društvo u potpunosti nismo svjesni posljedica do kojih može dovesti ignorisanje ove pojave i da smo i kao kolektivi i pojedinci skloni zatvoriti oči i ne pogledati kako nam izgleda stvarnost. Društvo reaguje povremeno tj. kada se dogodi drastičan primjer maloljetničkog nasilja, sve traje nekoliko dana, a poslije se vratimo izborima, politici, priči o ‘onima drugima’ i egzistencijalnim problemima, naravno, tj. većina nas problemu preživljavanja”, ističe ona.
Talićeva za kraj naglašava da u jednom društvu nema nijemih posmatrača, nema onih koji nisu odgovorni za ovu pojavu, i da svi moramo biti odgovorni, da svi moramo reagovati.
Vezani tekstovi:
