Svi smo, bar jendom, nasjeli na dezinformaciju ili lažnu vijest. Online prostor pun je takvih sadržaja čija je namjera, najćešće, da nas dovedu u zabludu. Pogrešne, netačne ili lažne informacije dovešće do toga da donosimo pogrešan sud i da imamo mišljenje utemeljeno na dezinformacijama, a ne na činjenicama. Koliko su lažne vijesti i dezinformacije opasne, ko ih kreira i kako ih prepoznati samo su neka od pitanja na koja u Buka intervjuu odgovara Emir Zulejhić, urednik platforme za provjeru činjenica - Raskrinkavanje.
BUKA: Koliko je dezinformacija oko nas, da li su one primarno u online prostoru i postoji li neka oblast u kojoj su najzastupljenije?
Dezinformacije su svuda oko nas. Na internetu, na televiziji, na radiju, u novinama, čak i knjigama, reklamama.... Kada govorimo o dezinformacijama u informacionom prostoru, da, sigurno ih je najviše u online prostoru, s obzirom na to da postoji jako veliki broj izvora koji ih stvara i dijeli. Tu mislim i na razne portale koji zaista predstavljaju stvarne medije, potom portale koji se lažno predstavljaju kao mediji, a koji to zapravo nisu te na kraju naravno i društvene mreže i privatne/individualne korisnike i korisnice. I svi oni, bez izuzetka, stvaraju i dijele dezinformacije, neki naravno količinski više i posljedično opasnije, a neki manje i bezazlenije. Jedni to rade svjesno i sa namjerom, a drugi nesvjesno, ali je problem prisutan i to je ono što je bitno osvijestiti.
BUKA: Kako obični konzumenti, da ne pominjemo stručnjake ili novinare, mogu prepoznati da se radi o dezinformacijama?
Ja bih dezinformacije generalno u ovom kontekstu podijelio u 3 kategorije. Prva bi bila rezervisana za one dezinformacije koje su očite i za koje je moguće prosuditi da su dezinformacije zdravorazumskim promišljanjem i elementarnim znanjem. U takvim primjerima nam jednostavno ne zvuči logično ili moguće da je ono što čitamo tačno. Da bi došli do tog zaključka, moramo samo promišljati i postavljati sami sebi pitanja dok čitamo neki sadržaj. Ili se, sa druge strane, radi o nekvalitetnim montažama fotografija i videosnimaka koje je moguće prepoznati pažljivim gledanjem i uočavanjem vidljivih grešaka. Na trećoj strani su to fotorafije i video snimci koji su autentični, ali su izvučeni iz konteksta i tumače se potpuno pogrešno. Za snimak nastao u Japanu se recimo tvrdi da je nastao na Jahorini, a da bi to prepoznali, moramo tražiti kadar na snimku koji nam može otkriti lokaciju na kojoj je nastao.
U drugu kategoriju bih smjestio primjere koje nije moguće prepoznati isključivo pažljivim gledanjem i promišljanjem. U takvim primjerima nam, međutim, najčešće jedna Google pretraga ključnih riječi ili vizuelnih elemenata može pomoći da dođemo do odgovora. Ili ćemo naići na tekst u kojem je već neko dokazao i objasnio da se radi o dezinformaciji, ili ćemo naići na tekst o istoj temi ali sa drugim zaključcima. U zaključku, drugi korak poslije posmatranja i promišljanja, je pretraga istih informacija u drugim izvorima, kako bi vidjeli šta su drugi pisali o istoj temi. I to su koraci kojih bi svaki građanin i građanka trebali biti svjesni, znati ih uraditi i primjenjivati ih onda kada im je to zaista bitno.
Treća, najtreža kategorija za prepoznati i dokazati, jesu dezinformacije o kojima ne postoje javno dostupne i lako pretražive činjenice. U takvim slučajevima je potrebno čitati dodatne materijale poput istraživanja, publikacija, različitih dokumenata, ili je potrebno slati upite na razne adrese kako bi došli do nekih odgovora. Teško je od prosječnog građanina i građanke očekivati da će ih nešto u tolikoj mjeri zanimati da će sami uraditi istraživanja tog tipa, ali zato postoje fact-checking platforme u cijeloj našoj regiji, a kojima se sugrađani mogu obratiti za pomoć pri rasuđivanju ne tako očitih dezinformacija.
U zaključku, najbitnije je biti svjestan postojanja dezinformacija i zlonamjernih aktera koji žele manipulisati našim viđenjima svijeta i uvijek biti na oprezu. Potrebno je imati osnovni set vještina pretraživanja interneta i medija, te znati prosuditi šta su dobri a šta loši izvori, odnosno koji su izvori kredibilni a koji nisu. Te uvijek, ali baš uvijek, vjerovati isključivo argumentima i dokazima, a ne izvorima samo zato što mislimo da su kredibilni.
BUKA: Mogu li i kako dezinformacije utiču na svakodnevni život, na društvo u cjelini?
Dezinformacije itekako utiču na svakodnevni život svakog pojedinca koji im vjeruje, ali i na društvo u cjelini. Svi mi se generalno pri donošenju raznih odluka oslanjamo na informacije iz javnog prostora, a ukoliko se te informacije kontaminiraju netačnim sadržajem, naše odluke postaju neinformisane i suštinski pogrešne. Izbori su samo jedan od možda najočitijih primjera. Mi u Raskrinkavanju smo napravili i nešto što se zove „Izborna slikovnica“ a što upravo slikovito prikazuje koliko je bitnih informacija u toku jednog izbornog procesa, koje, ukoliko se predstave na netačan način, mogu dovesti do izlaska ili neizlaska a izbore, pravilnog ili nepravilnog glasanja, odabira kandidata na osnovu prljavih i netačnih kampanja, ili mnogih drugih posljedica i za pojedince i sve nas kao društvo.
A polička sfera nije jedina gdje su posljedice dezinformacija očite. Veliki broj dezinformacija se stvara i dijeli i o zdravlju i medicini, odnosno pseudomedicini. Nažalost svi smo svjedoci posljedica antivakserskih narativa zasnovanih na pogrešnoj interpretaciji nauke i pokušaju predstavljanja nenaučnih, odnosno pseudonaučnih zaključaka i mišljenja kao naučnih dostignuća. Djeca u našoj zemlji i zemljama regije umiru zbog odluka njihovih roditelja o tome da svoju djecu ne žele vakcinisati, zbog čega nam se vraćaju epidemije bolesti koje smo kao civilizacija davno pobijedili, odnosno suzbili.
Sjetimo se i pandemije koronavirusa i raznih teorija koje se tiču porijekla virusa, razvoja pandemije, vakcina, 5G tehnologije... Upravo zbog takvih tvrdnji o koronavirusu i 5G tehnologiji, imali smo i pozive na rušenje tornjeva telekomunikacija, a i danas imamo dio nevakcinisane populacije. Srećom u BiH nije došlo do paljenja tornjeva, ali u nekim drugim zemljama jeste. I takvi primjeri su nažalost svuda oko nas, u našim kućama, školama, fakultetima, ulicama, gradovima.
BUKA: Ko su kreatori dezinformacija i postoji li razlika u izvorima dezinformacija, može li se govoriti o pojedincima kao izvorima dezinformacija ili o organizovanoj proizvodnji i širenju dezinformacija?
Teško je generalno govoriti o kreatorima i izvorima dezinformacija. Kako imamo dosta različitih vrsta dezinformacija koje se plasiraju sa različitim ciljevima, tako imamo i dosta različitih izvora i kreatora.
U jednom dijelu postoji osmišljeno i organizovano dezinformisanje javnosti, i ono se najčešće veže za politički spetkar informacionog prostora i dezinformacija. Takvim izvorima su poruke koje plasiraju jako bitne i oni ih plasiraju sa ciljem da utiču na mišljenje javnosti i prilagode ga svojim interesima i ciljevima.
U drugom dijelu imamo portale, pa i etablirane medije, čiji je biznis model hiperprodukcija sadržaja, klikabilnih naslova i primamljivih čitljivih vijesti, a čiji sadržaj se bez provjere tačnosti i proizvodi i preuzima iz drugih izvora. Takvi izvori često i nemaju cilj direktno uticati na mišljenje javnosti, već naprosto objaviti što više sadržaja koji će javnost čitati, a kako bi oni došli do što veće zarade od oglašavanja. Poruke i sadržaj koji se u takvim izvorima plasiraju, često su manje bitni od klikabilnosti samog sadržaja.
Postoje i mediji kojima je stalo do kredibiliteta i kojima dezinformacije nisu biznis model niti alat za dolaska do političkih ciljeva. U takvim izvorima dezinformacije nastaju kao proizvod greške ili nedovoljno razvijenih internih standarda provjere sadržaja prije objave.
Međutim, ako se radi o stvarnim medijskim izvorima, plasiranje dezinformacija ne bi smjelo biti proizvod pojedinaca, upravo zbog uredničke odgovornosti i internih standarda i procedura utvrđivanja činjenica, što bi trebalo postojati u svakom kredibilnom mediju.
O pojedincima možemo govoriti tek kada govorimo o društvnim mrežama, i na tom polju postoji zaista mnogo pojedinaca koji i stvaraju i dijele dezinformacije. Njihove motivacije i ciljevi su također različiti, te i tu možemo prepoznati one koji ciljano dezinformišu javnost i stiču popularnost, te one koji to rade iz nepažnje, neznanja i nekada i najbolje namjere.
BUKA: Znamo da je dezinformacija ponekad i novac, kako se zarađuje od dezinformacija?
Dezinformacija nije ponekad novac, dezinformacija je gotovo uvijek novac. Od dezinformacija se najčešće zarađuje na isti način kao i od informacija, a to je putem oglašavanja. Mediji većinu novca zarađuju tako što na svojim izdanjima plasiraju reklame, za čije prikazivanje oglašivači plaćaju. Problem nastaje onda kada mediji ne postoji zbog informisanja, već zbog zarade zbog koje ne postoje nikakvi standardi niti etičke kočnice. Kao rezultat toga danas imamo hiljade portala koji su prepuni reklama, a koji gotovo da nemaju svoj autorski sadržaj, već članke kopiraju iz drugih izvora i onda na njima zarađuju.
Postoje i drugi, sofisticiraniji načini monetizacije dezinformacija, a to su indirektni načini kroz finansiranje medija. U tim slučajevima mediji iz različitih javnih budžeta, ili budžeta kompanija, dobijaju unosne poslove i stabilne finansije, a za uzvrat se odriču dijela nezavisnoti i po potrebi učestvuju u manipulisanju javnosti.
BUKA: Znamo da dezinformacija može biti produkt nepažnje, nepravilnog razumijevanja određenih stvari od strane autora, pogrešna interpretacija, dok je lažna vijest zapravo svjesno kreirana dezinformacija. Koliko su lažne vijesti opasnije od dezinformacija?
Po našoj metodologiji, razlika između lažne vijesti i dezinformacije nije svjesnost ili nesvjesnost. Jako je teško pretpostaviti, a još teže dokazati da li neko svjesno ili nenamjerno plasirao netačnu informaciju. Iz ugla fact-checkera, nama je bitna posljedica, a to je dezinformisana javnost i netačna informacijama plasirana u javni prostor. Različite ocjene koje koristimo pri analizi različitih tvrdnji, zapravo znače različite pojavne oblike netačnih informacija. Lažna vijest je prema toj metodologiji vijest ili tvrdnja koja je u potpunosti netačna i izmišljenja i koja se ne bazira ni na kakvim dokazima i izvorima. Dezinformacija, sa druge strane, predstavlja mix tačnih i netačnih informacija. Manipulisanje činjenicama predstavlja različite manipulacije koje i ne moraju imati eksplicitnu činjeničnu netačnost, već je, recimo, u pitanju pogrešna interpretacija stvarnih informacija i događaja.
Šta god da je u pitanju, o kom god pojavnom obliku manipulisanja informacijama se radi, ili koja god motivacija ili nepažnja je dovela do plasiranja takve informacije – posljedice su iste i ozbiljne. Za krajnje korisnike je sasvim nebitno koji je tip manipulacije u pitanju i zašto je plasiran. Za krajnje korisnike je rekao bih čak i opasnije ukoliko se radi o suptilnijim i sofisticiranijim dezinformacijama, koje je teže i prepoznati i dokazati.
BUKA: Nekada su lažne vijesti vrlo očite, ali koriste se često u propagandne svrhe. U vrijeme predizbornih kampanja je to jako očito. Zašto su lažne vijesti tako pogodne za ostvarivanje političkih ciljeva?
Lažne vijesti su pogodan alat za političku borbu iz razloga što su jeftine i učinkovite, a ako tome još dodamo i sloj anonimnosti, one ostaju i bez posljedica za one koji ih plasiraju.
U predizborno vrijeme se uvijek intenziviraju finansiranja stvarnih medija iz raznih što javnih što privatnih budžeta, a istovremeno imamo i pojavu novih anonimnih portala. To nam samo govori da su takve prakse učinkovite i isplative, jer ih u suprotnom ne bi bilo toliko. A učinkovite tu zato što je nivo medijske i digitalne pismenosti nizak, javnost nema znanja i vještine za prepoznavanje takvih pojava, pa one onda itekako postižu svoje ciljeve.
BUKA: O pojavi dezinformacija, lažnih vijesti, se često govori. Društvene mreže imaju i svoje kodekse, pravila, ali koliko su mehanizmi borbe protiv lažnih vijesti i dezinformacija učinkoviti?
O dezinformacijama se jako puno govori, ali nedovoljno radi, bar kada je u pitanju bh. društvo. Neki mehanizmi borbe protiv dezinformacija koji trenutno postoje donose neke rezultate, ali ti rezultati sigurno nisu dovoljni ni dovoljno učinkoviti.
Niti bilo koji pojedinačni mehanizam može biti dovoljan i učinkovit. Problem dezinformacija je jako širok i obuhvata različite aktere i sfere naših života. Sa jedne strane su tu društvene mreže koje se moraju odgovornije odnositi prema štetnom sadržaju. Sa druge strane je tu i cijeli medijski ekosistem koji je sam dio problema i kojem je nophodna promjena pristupa i poboljšanje standarda profesije i etičkih normi. Sa treće su tu regulatori i samoregulatori koji moraju intenzivirati i popraviti svoje djelovanje, ali istovrmeeno paziti da ne pređu liniju i ne posegnu za represivnim mjerama, odnosno da sačuvaju slobodu govora. Sa četvrte strane je tu javnost koja mora raditi na poboljšanju svojih sposobnosti i vještina medijske i digitalne pismenosti, a sa pete i javno školstvo koje u tome mora pomoći.
Sve dok se rješavanju problema ne pristupi sa svih pet strana, teško je očekivati da će postojati dovoljno učinkoviti mehanizmi.
