Adnana Hamidovića, bh. repera poznatijeg kao Frenkie, nije potrebno posebno predstavljati. U svojoj muzici, on njeguje kritičan stav u kojem ne štedi nikoga. Ukazuje na probleme društva u kojem živimo, a njegove tekstove kritičari porede sa anarho pankom. Nakon ljetnih vrućina, izaći će novi album ovog muzičara koji najavljuje pjesma koja je postala regionalni hit, a riječ je o pjesmi „Gori“.
Za portal BUKA, Frenkie govori o društvu u kojem živimo, kritici, nacionalizmu, ali spominje i važnost protesta u Banjaluci, gdje se protestanti bore za zaštitu jednog parka u centru ovog grada.
Ubrzo bi trebao izaći Vaš novi album koji najavljuje pjesma „Gori“, koja je već postala hit. U njoj ne štedite nikoga, ni Wall Street, ni lokalne moćnike. Kako biste opisali stanje (bh.) društva u kojem živimo?
Tačno, radovi na novom albumu se privode kraju, i plan je da album izađe poslije ljeta. „Gori“ je bila najavni single i moram priznati da nisam očekivao tako dobre kritike. Jasno, nadao sam se da će se raji svidjeti, ali reakcije koje dobijam na koncertima su nevjerovatne. Par dana nakon što smo izbacili video spot za „Gori“, izveo sam tu pjesmu u Mostaru i skoro svi su je već znali napamet. Što se tiče ostatka albuma, temelj će naravno opet činiti hip hop bit, al' biće malo i reggae-a. Primijetio sam, kako starim, da se i moj ukus za muziku, kao i moj način repanja mijenjaju, tako da danas više volim neki sporiji i laganiji tempo. Na početku mi je na prvom mjestu bila tehnika, odnosno, kako nešto kažem, dok danas vjerujem da je bitnije šta kažeš, a ne kako. Bitno je da tvoja poruka dođe do što više, hajmo reći „normalnih“ tj. ljudi koji i nisu baš toliko u tom hip hop svijetu, a pri tome da naravno zadržiš neke standarde koji će zadovoljiti i ovaj dio „insajderske“ publike.
Što se tiče našeg društva i trenutne situacije, mislim da je najbolja riječ – stagnacija. BiH godinama tapka u mjestu i ništa značajno se nije promijenilo. Najbolji primjer je recimo ova presuda Sejdić - Finci.
Ta dvojica mjesecima, godinama čekaju da naša vlast implementira sudsku presudu i cijelo vrijeme slušaju razne isprike i obećanja, a ništa se nije desilo. Vjerujem da bi se taj problem u bilo kojoj drugoj državi riješio za par sati, kod nas to traje mjesecima. Naše komšije idu krupnim koracima naprijed, a mi se još svađamo oko povratka i popisa stanovništva. Kakav bolan povratak, 2012. je, halo!?!?! I tako je na svim nivoima, šta god pokušaš da napraviš, u BiH odma' nailaziš na prepreke, zidove, šaltere, neodgovorne ljude, lijene ljude koji ne žele da rade, svakog moraš vući za rukav, moliti, dosađivati da bi dobio najobičniji papir. Naš sistem ja napravljen tako da ti ne da napredovati, ne da ti započeti bilo kakav posao i skoro je nemoguće na pošten način u ovoj državi nešto napraviti. Dovoljno je samo otići u Zagreb i osjetiti razliku. Tamo se posao završava, tamo ljudi rade, bore se, tempo je u odnosu na nas tri puta brži, kod nas je samo, polako ba, lahko ćemo ba. I onda se pred izbore svi sjete da bi trebali nešto raditi pa se onda hvataju posla... Sramota.
Od kraja rata, nadamo se nekim boljim vremenima, no sadašnjost nam ukazuje da je slamka za hvatanje nade u bolje sutra sve manja. Mogu li vremena biti bolja?
Ja vjerujem da može, ali samo ukoliko dođe do promjene klime. A ta promjena mora doći odozgo, znači od naših političara. Kada se ukine populistička i nacionalistička retorika, a uspostavi iskreni dijalog, onda vjerujem da ćemo krenuti naprijed. Evo jedan primjer - Milorad Dodik je godinama tvrdio da za njega BiH nije upitna i sporna ukoliko niko ne dira RS. Glavni argument za tu politiku mu je bio Haris Silajdžić koji je insistirao na ukidanju Republike Srpske. Danas je Silajdžić mrtav političar i ja se iskreno, evo vi me ispravite, ne sjećam kada je jedan bošnjački političar nakon Silajdžića rekao da RS treba ukinuti? Ipak, Dodik danas svoje izjave nije ublažio, on i dalje negira BiH, priželjkuje njen raspad, pa čak i zaoštrava svoju retoriku, negirajući genocid u Srebrenici. Na tom primjeru najbolje vidimo da on nikada nije vodio iskrenu politiku, nego je samo koristio tu retoriku kako bi se održao na vlasti. Kada bi se ta politika sukoba i svađe makla iz svakodnevnice i kada bi počeli da razgovaramo o bitnim stvarima, svima bi nam bilo bolje.
Jedan ste od rijetkih muzičara, čak uopšte javnih ličnosti u bh. društvu, koji javno reaguje, ukazuje na probleme i upire prstom u krivce. Šta biste rekli o onima koji se odlučuju na šutnju i tiho prihvataju ovakvu situaciju u društvu?
Rekao bih im da ih razumijem. Svi mi o sebi volimo da mislimo kao o nekim herojima i borcima za pravdu, al' istina je da kada se nađemo u nekoj situaciji koja zahtjeva neko „herojsko“ djelo, većina nas će se povući. I to nije ništa loše, svi smo mi samo ljudi i u takvim situacijama mislimo o sebi, o familiji, o našoj djeci, o poslu koji bi mogli izgubiti itd. Ali ja smatram da je dužnost svakog čovjeka da stane u odbranu ugroženih, da kaže nešto kad primijeti nepravdu, da digne svoj glas. Mnogi će reći, al' šta će moj glas promijeniti, ja sam samo jedan? Prvo, ja vjerujem da je sam čin „dizanja glasa“ već mala promjena, jer time pokazujemo da nismo svi isti, a kao drugo, vjerujem da će taj gest za sobom povući i druge. Ja recimo vjerujem da je protest Banjalučana za njihov park bila velika stvar i za mene uspjeh, iako će se tamo izgraditi zgrada. Ljudi su pokazali da imaju granicu i da neće više trpiti da se njihov grad uništava. Ovu bitku smo možda izgubili, al' zato u sljedeću ulazimo sa puno jačim kartama. Vlast sada zna da narod prati šta rade i da sljedeći put to neće proći nazapaženo. Ja bih volio da sve to možemo promijeniti preko noći, al' ovo je nažalost dug maraton.
Kod nas kritika, posebno ona javna, nikad nije dobrodošla. Jeste li Vi imali problema zbog konstantne kritike koja je karakteristična za Vašu muziku i šta je ono što Vam daje snagu za daljnji rad?
Pa, nekad dođe tu i tamo koji sms ili u razgovoru sa ljudima vidiš da se ne slažu sa tobom, al' to nije ništa loše. Ja sam uvijek bio spreman na razgovor, i ukoliko nisam u pravu, spreman sam da korigujem svoj stav. Bitno je da dođe do neke rasprave, da se granice malo miču i da u javnosti bude zastupljen i drugačiji stav. Vi uz par drugih medija u BiH činite tu odličan posao. Možda bih ja to još malo direktnije i radikalnije radio da sam na vašem mjestu, al' dobro. Mislim da je tu također bitna solidarnost, da se držimo zajedno. Vjerujem da se svi borimo za istu stvar, samo na različite načine. Mi smo u Tuzli, nakon incidenta na Solnom Trgu, osjetili veliku podršku građana i medija i to nam je bilo drago i od velike pomoći. Malo nas je, al' znamo ujesti.
Taj incident u Tuzli pokazao je represiju koja je prisutna u društvu. Specijalna policija je poslana na omladinu koja se okupila poslije koncerta Ede Maajke, ali ista ta policija često izostaje kad se okupljaju navijači, pripadnici nacionalističkih grupacija i slično. Kako to komentarišete?
Pa, eto, naša policija tvrdi da su oni došli zbog navijača, al' su tukli djecu, cure i trudnice. Na kraju vjerujem da su i gospoda sa značkama nakon svega naučili lekciju. Kao što sam gore već rekao, građani su nakon incidenta izašli na ulice i pokazali da takvi napadi neće proći u tišini. Sljedeći put će razmisliti dva puta da li će specijalce slati na omladinu, jer izgleda da to nisu nepismeni klošari i narkomani, nego da se i oni znaju organizovati i usprotiviti represiji.
Nacionalističke ideje i dalje su postavljene kao najvažnije, a mlađe generacije lako prihvataju takav diskurs. Gdje nas je to dovelo i gdje nas tek može odvesti?
U jednoj ulici u Berlinu živi više nacija, rasa i religija nego u našoj državi i oni odlično funkcionišu zajedno, a mi sa naše tri ne možemo da živimo skupa. Oni se uopšte ne opterećuju tim, njih zanima da zarade, da naprave karijeru, da putuju, da žive, a ne da li je u opštini zastupljen dovoljan broj Turaka ili šta ja znam. Zna se ko će raditi u opštini ili parlamentu, onaj ko je školovan i kvalitetan kadar, a ne osoba koja mora da tu ispuni neku nacionalnu kvotu. Meni pitanje nacije nije bitno, no poštujem ako nekim ljudima jeste, ali hajmo to urediti tako da svi budemo zadovoljni i ispoštovani. Ja sam za to da ministar ekonomije bude najjači diplomirani ekonomista kojeg imamo, a ne najveći bošnjak kojeg imamo.
U pjesmi „Bujrum“, ukazujete na probleme u tranzicijskom društvu. Kod nas tranzicija traje skoro pa dvije decenije, a izgleda kao da se nigdje ne krećemo. Kako komentarišete tu stagnaciju društva, misli, ljudi i odnosa između njih?
Neki dan sam razgovarao sa prijateljima i ja sam skromno, kakav uvijek i jesam, rekao da sam pametniji od 90 posto mojih vršnjaka. A zastrašujuća činjenica kod svega toga jeste da sam ja obični glupan. Isto bih se usudio reći i za 80 posto političara koji sjede u parlamentu. Naš procenat nepismenih je blizu procentu zaposlenih u drugim državama i kada prihvatimo činjenicu da smo glupi zaostali Balkanci učinit ćemo prvi korak naprijed.
Pratite li regionalnu muzičku scenu, koga biste izdvojili i šta Frenkie voli da sluša?
Pratim, naravno. Bend Irie FM iz Beograda mi je odličan, Vukašin će ujedno biti i jedan od gostiju na mom novom albumu. Također, Sajsi MC mi je odlična, onda moji drugovi iz Sarajeva Kontra i Sterma, preporučio bih također svima da poslušaju album Trokut mog druga Ace iz Zagreba, ima toga kao što vidite, samo moramo malo zaroniti.
Znam dosta ljudi koji bi Vas voljeli čuti uživo. Imate li namjeru da ubrzo održite koncert u Banjaluci?
Nažalost, u Banjaluci sam do sada bio samo sa Edom. Pokušali smo jednom dogovoriti nastup sa DFK ekipom, al' nismo uspjeli uskladiti datume. Vjerujem da ću kad novi album izađe doći i u vaš grad. Znači, vidimo se uskoro i veliko hvala za podršku!
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst:
Edo Maajka: Prestanite se tretirati ko biračko stado
