Ovogodišnje, 14. izdanje Međunarodnog festivala animiranog filma u Banjaluci biće održano od danas do 28. oktobra u bioskopu "Palas".
Goran Dujaković, direktor festivala govori za BUKU o organizovanju festivala, izazovima sa kojima se kao organizatori suočavaju iz godine u godinu, novčanoj podršci nadležnih, smanjenju sredstava za filmske festivale, stanju u kulturi i animaciji na našim prostorima.
Gorane, približava nam se otvaranje festivala animiranog filma u Banjaluci. Imajući u vidu stanje u kulturi, koliko je bilo teško organizovati ovaj događaj?
Nikada nije bilo teže organizovati filmski festival. Novca je sve manje, barem onog koji se dodijeli institucijalno putem konkursa, sponzore je teško ili nemoguće dobiti bez partijskih veza i preporuka, a pomoć koju smo povremeno dobijali od raznih ambasada u vidu filmskih programa smanjena je ili nestala. Prepušteni samo sami sebi da tražimo način kako da sa minimalnim sredstvima održimo festival u nekom pristojnom izgledu (programi, gosti, dvorana...itd) i cijeli taj napor sve više liči na "nemoguću misiju".
Ove godine dobili ste ubjedljivo najmanje sredstava od Ministarstva prosvjete i kulture, godine rada su iza vas, u čemu pronalazite snagu da i dalje održavate i organizujete festival, a podrške je sve manje?
Ako analiziramo kakav je odnos nadležnih prema kulturi i kulturnim manifestacijama, ovdje je vrijeme stalo prije osam godina. I ne samo da je stalo, već je i gore. Recimo, 2013. godine smo od Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske putem konkursa dobili 15.000 KM za sufinansiranje festivala. Osam godina kasnije to je samo 11.000 KM, odnosno nikada manje.
U tih osam godina svašta se dešavalo sa festivalom: jednom je bio ugašen ali je "preživio" zahvaljujući finansijskoj pomoći kolega iz Udruženja filmskih radnika Bosne i Hercegovine, mijenjao je lokacije održavanja, smanjivao program i polako se sveo na ovaj sadašnji oblik u kome više sliči na reviju filmova nego na filmski festival koji posjećuju značajna imena iz svijeta animacije. Svih ovih godina festivalski tim je tvrdoglavo istrajavo da festival nekako održi živim nadajući se nekoj promjeni odnosa nadležnih prema kulturi, gdje bi i naš festival imao svoje mjesto. Ali, ovdje vrijeme kao da ne ide unaprijed, već unazad. Došli smo do kraja kada je festival nemoguće održavati čak i u ovom najminimalnijem obliku. Sada samo čekamo šta će biti sa novim Zakonom o Audio-vizuelnoj djelatnasti Republike Srpske u kome je predviđeno da Filmski centar Republike Srpske raspisuje konkurse za filmske festivale. Ukoliko se to ne desi naredne godine, Međunarodni festival animiranog filma u Banjaluci će poslije četrnaest godina biti ugašen i postati dio prošlosti ovog grada.
Kada smo razgovarali 2016. godine rekli ste da je Ministarstvu prosvjete i kulture najveći prioritet problemi prosvjete, a kultura u tom ministarstvu je na "sporednom kolosjeku". Da li se do danas nešto promijenilo?
Neke promjene su se desile, ali je veliko pitanje šta će biti kraj tog procesa. Ne bih komentarisao neke druge oblasti kulture, osim filma. Konkretno mislim na novi Zakon o audio-vizuelenoj djelatnosti na kome se radilo tokom ovog ljeta, a i sam sam bio dio ekipe koja radila na njemu i koji je završen i spreman za skupštinsku raspravu. Zakon je dosta dobro postavljen. Po prvi put se ozbiljno pristupilo rješavanju pitanja kinematografije u Republici Srpskoj na način da se dobije funkcionalan model fukcionisanja kinematografije i srodnih oblasti. Ali, ostale su i određene nedoumice u vezi finansiranja, što je uostalom i bio najveći problem do sada. Osim obaveze finasiranja koju preuzima budžet u određenom procentu uglavnom se nisu pronašli drugi načini finasiranja kinematografije na način da se oporezuju oni koji najdirektnije prometuju sa audio-vizuelnim djelima, konkretno telekom operateri. I tu je bio strašan otpor, toliki da su lobiranjem u poslednjoj verziji potpuno izuzeti iz prijedloga Zakona. U svakom slučaju, bez obzira na dobar prijedlog Zakona, ostaje to ograničenje finansiranja na javni novac i bojim se da će i dalje važiti ona čuvena "opravdavajuća rečenica" na koju su navikli svi radnici u kulturi – "u zavisnosti od punjenja budžeta", a poznato je koji su njeni višedecenijski efekti kada je ovdašnji film u pitanju - u Republici Srpskoj je za 30. godina snimljen samo jedan domaći dugometražni igrani film!
Da li ste dobili neku podršku od Grada? Da li Grad dovoljno podržava kulturu i šta bi se trebalo mijenjati?
Prema gradu Banja Luka ne konkurišemo već četiri godine jer smo upravo zahvaljući njima festival u jednom trenutku bili i ugasili. Bilo je to u vrijeme opšte euforije oko kandidature grada za Evropsku prestonicu kulture i nade svih umjetnika ovog grada da će se nešto konačno pozitivno desiti oko organizacione i finanijske podrške umjetnicima i kulturnim manifestacijama. Ali, hladan tuš je tada došao sa prvim konkursom za kulturni kalendar manifestacija grada i pokazalo se da sve ostaje isto, čak i gore. Sredstva su bila minimalna pa je festival bio kratkotrajno ugašen. Poslije toga više nismo konkurisali, ali nismo se ni prevarili jer je cijelo vrijeme strategija grada Banja Luka ostala "zabetonirana" – što više malih manifestacija sa malim budžetima. U suštini, forma je zadovoljena jer se stvara "lažna" slika ekspandirajuće kulturne scene što je više na liniji političkog marketinga. U realnosti, iz jedne takve kulturne scene u gradu koji ima blizu dvjesto hiljada stanovnika, tek povremeno ispliva po neki "eksces-umjetnik" čiji umjetnički potencijal i značaj prevazilazi ovu sredinu. U ovom trenutku u ovom gradu postoji značajan broj mladih talentovanih umjetnika, zahvaljujući i postojanju Akademije umjetnosti koja ih školuje i usmjerava, ali nažalost većina njih nema mogućnost daljnjeg razvoja jer Ministarstvo prosvjete i kulture i grad Banja Luka minimalno ulažu u njihovu afirmaciju.
Kada je riječ o ovogodišnjem prgramu šta nam možete preporučiti?
Program je prilagođen budžetu festivala sa redukovanim pratećim programima. Konkretno, biće prikazano pet takmičarskih programa, tri programa Panorama i tri prateća programa.Ukupno oko 150 animiranih filmova. Teško mi je kao selektoru takmičarskog programa i pratećih programa da nešto posebno izdvajim, ali bi svakako preporučio takmičarske programe koji su(tradicionalno) odlični presjeci savremene svjetske animacije. U pratećim programim fokus je više na autorske retrospektive.
Koliko je animacija zastupljena u našoj kinematografiji?
Animirani film je poslednjih decenija globalno u velikoj ekspanziji, pa se to svakako odrazilo i na sve kinematografije ex-YU država. Tu i tamo pojavi se po neki dugometražni animirani film jer je produkcija animiranog filma te dužine složena i skupa za domaće uslove. Ali zato postoji značajan porast produkcije kratkometražnog animiranog filma u svim zemljama regije – tradicionalno najviše u Hrvatskoj, zatim u Srbiji i Bosni i Hercegovnini. Pored rada na animiranim filmovima, značajan dio poslova predstavlja i komercijalna animacija - video-igrice, reklame i slično - pa postoji velika potražnja i potreba za animatorima. Poslednjih godina velika je potražanja za animatorima koji se uključuju u međunarodne projekte. Prednost njihovog posla je što se vrlo lako uključuju u razne poslove a da animaciju rade kod kuće. Ta nesretna barijera "divljeg Balkana" od ostatka svijeta u ovom slučaju ne važi.
Imajući u vidu da radite na Akademiji, na čemu rade mladi animatori?
Smjer animiranog filma na Akademiji umjetnosti napreduje krupnim koracima. Prve dvije generacije su već izašle ili izlaze sa diplomskim animiranim filmovima koji su u programima brojnih međunarodnih festivala. Recimo, film Igora Đurića "Sužanj" prikazan je ove godine na najznačanijem svjetskom festivalu animiranog filma u Anesiju (Francuska) u takmičarskom programu studenstkog filma, a da gotovo ni jedan medij u Banja Luci i Republici Srpskoj to nije prenio. Da bi se znalo o čemu se tu radi, to bi bilo kao da ste prikazali kratki igrani film u takmičarskom programu Kana! Ni jedan segment kulture u Banja Luci i Republici Srpskoj nije tako brzo napredovao i dao tako jasne međunarodne rezulate kao animirani film. Ali, u ovoj sredini se i dalje favorizuju drugi oblici kulture i umjetnosti za koje uvijek ima mjesta u medijima, pri čemu su najčešće prosječni, za razliku od rada animatora koji svoje filmove rade u tišini bez neke značajnije zainteresovanosti novinara. Bilo kako bilo, ovdašnji animirani film pronalazi svoje puteve do publike koja voli animirani filma u čemu najveću ulogu imaju upravo studenti animiranog filma. U ovom trenutku otvorene su stranice jedne knjige koju ćemo tek iz perspektive budućnosti moći sagledati.
