Književnica Senka Marić za BUKU: „Ženska strana svijeta“ nije dovoljno ispričana

Bolest nas, kao i sva druga teška iskustva, tjera da se zapitamo o sebi, o tome gdje smo, šta smo do sada uradili, koliko su naši obrasci bili pogrešni i gdje ćemo stići.

Maja Isović Dobrijević / 13. Oktobar 2019

Foto: Radmila Vankoska

 

Senka Marić piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavila je tri zbirke poezije: Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne, te roman Kintsugi tijela. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013., prva nagrada Zija Dizdarević 2000., te 2019. godine nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba. Sa Senkom smo za BUKU razgovarali o književnosti, njenoj borbi, ženama u BiH, životnim promjenama i drugim temama.

Senka, koliko je bilo zahtjevno prenijeti iskustvo borbe sa bolešću u književnost, šta Vam je u tom procesu najteže palo?

Nije bilo zahtjevno u smislu u kojem bi se to tipično pomislilo. Nisam pisala iz terapeutskih razloga, nit je cijeli proces ustvari imao neku duboku povezanost s mojim intimnim emocijama u tom trenutku. Emocije kojim sam se bavila su bile osviještene i estetske. Najteže je bilo pronaći način da se od takvog materijala pokuša napraviti nešto što će funkcionisati kao dobra književnost, a ne kao ucjena temom, gdje će se izbjeći stranputice patetike i neuvjerljivosti. Dakle, radilo se o književnim problemima.

Koliko je i danas važno govoriti o bolesti, pričati o iskustvima, jer se mnogi koji se nađu u takvim okolnostima zatvaraju u sebe i od svijeta, a upravo im ovakva pisana ili živa riječ mogu pomoći u svojim ličnim borbama?

Ne znam koliko ovakav tekst može u tome pomoći. U svakom slučaju to nije bila ideja kojom sam se vodila u pisanju. Nisam imala namjeru pisati priručnik za samopomoć. Ali generalno govoriti javno o ovoj, kao i svim drugim temama o kojima se obično šuti mislim da jeste važno. Na taj način ih ravnopravno uvodimo u stvarnost, i dokidamo tabuiziranje.

Kod nas je bolest često taboo, ne volimo pričati o njoj, ne volimo je gledati, a to se posebno odnosi na psihičke bolesti. Kako se suočiti sa tim, to je duboko društveno nasljeđe?

Nije to tako samo kod nas. Malo je zemalja u kojima je to bolje. Mi pogrešno ustvari mjerimo svijet prema nekoliko zapadnih zemalja. Što onda govori da je stvar u osnovi još gora, i problem puno širi. Mnogi pametni ljudi, od Fukoa do mnogih drugih, bavili su se pitanjem bolesti u društvu, pogotovo kad se radi o psihičkim oboljenjima. Ta tema je velika, i nemoguće ju je ozbiljno razmotriti u ovako malom formatu. Ali možda mogu samo reći da je u svakodnevnom životu to uglavnom svedeno na neku simpatičku magiju, vjerovanje da se od same pomisli i prisustva bolesti i sami možemo razboljeti, kao i za pitanje sramote, jer bolest bilo koje vrste iskače iz ideje o normalnosti, a svi patimo od tog suludog koncepta.

Svako ko je bolestan prije svega je sam sa sobom u toj borbi, kako pronaći snagu i ne izgubiti vjeru u bolje sutra?

To je pitanje na koje svako mora naći odgovor sam za sebe, te u tom kontekstu mogu govoriti samo o sebi. Možda ni to nisam u stanju osvijestiti do kraja. Najjednostavnije rečeno nisam željela umrijeti. Bila sam spremna na sve samo da preživim. Shvatila sam da je strah najopasniji. Ljudi govore o borbi s bolešću. Iz moje perspektive jedina borba koja je potrebna jeste borba sa samim sobom, nedozvoljavanje da nas strah preplavi i uvjeri da ćemo izgubiti. To nije lako, to je dvadeset četverosatni posao koji uzima jako puno energije. Ali je vrlo isplativ. Valjda je jedno takvo iskustvo iznad svega trenutak kada saznamo ko smo, od čega smo napravljeni.

Roman „Kintsugi tijela“ proglašen je i najboljim romanom objavljenom u prošloj godini na govornom prostoru BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Ova značajna književna nagrada rijetko pripada ženama. Koliko je ona Vama značajna imajući u vidu da je i u romanu riječ o ženskoj borbi?

Nagrada mi je važna iz više razloga, a svakako jedan od njih jeste i taj da sam treća dobitnica, u osamnaest godina koliko nagrada postoji. Uvijek, u svemu što pišem, tematiziram žensko iskustvo u svijetu. Ne radi se o nekoj planiranoj odluci, to je jednostavno ono što me najviše zanima. Također mislim da „ženska strana svijeta“ nije dovoljno ispričana, da tek dolazi vrijeme kada će žene sve otvorenije i iskrenije govoriti o sebi, o iskustvu bivanja ženom u svijetu.

Koliko Vas je iskustvo bolesti promijenilo, u kojem segmentu života je ona najizraženija? Šta je ono što možemo da naučimo od svoje bolesti?

Čini mi se da sam postala pametnija, da sam naučila da više i bolje volim sebe. Mada to je ustvari proces koji je započeo nakon liječenja, kad me je sve ono loše po mene ponovo dočekalo. Tako da sam u tom smislu morala početi ispočetka, shvatiti da stanje tokom bolesti, kada se činilo da sam sve posložila kako treba, nije bilo realno. Bolest nas, kao i sva druga teška iskustva, tjera da se zapitamo o sebi, o tome gdje smo, šta smo do sada uradili, koliko su naši obrasci bili pogrešni i gdje ćemo stići. Postaviti stvari na svoje mjesto na tom planu je možda bilo i teže od fizičkog liječenja.

Ističete da ste htjeli da napravite kvalitetan tekst lišen svakodnevne patetike. Kako ste došli do konstrukcije teksta koji je, prije svega, Vas lično, zadovoljio? Koliko je sam taj put bio introspektivno težak?

Tu se opet samo radilo o književnosti, književnim izazovima, načinima kako jednu takvu temu možemo uspješno prenijeti u književnost, načinima koji su meni zanimljivi, načinima na koje ja želim pisati, reducirano, fragmentirano, da sa manje kažem više, bez linearnog ispisivanja u detalje. To je ono čime sam se bavila i što mi je bio izazov. Zaista se u tekstu nisam bavila sobom, u smislu mojih emocija. Koristila sam svoje iskustvo kao materijal. Pitanje koje postavljate je često, i razumijem zašto je to tako. Kada nismo proživjeli jedno takvo iskustvo ono se čini uvijek odmaknuto, neusvojivo, i kao ono što nas u potpunosti određuje. Za mene to nije tako. To je samo jedan dio mog života, koji nemam potrebu nanovo procesovati. Dakle, nešto što usvojite. Ja ne poznajem više život u kojem nisam imala rak, to je samo sastavni dio života i ništa više. Iskreno ja zaista više prema svemu tome ništa i ne osjećam.

Da li je ženama koje se bave književnošću kod nas teže, koliko je pitanje roda još uvijek kamen spoticanja na našim prostorima?

Najradije bih rekla: ženama je sve teže. Pozicija žene u našoj kulturi, i realno većem dijelu ostatka svijeta, nije najbolja. To je nešto što se manifestuje u svim sferama života, pa tako i u književnosti. Ali imamo sve više sjajnih književnica, žena čiji su glasovi vrlo artikulisani i koje ne pristaju ni na ništa manje od onoga što misle da im pripada.

Kada je neko književnica, književnik u BiH ostaje ono vječno pitanje ovog poziva, a to je finansijska održivost, odnosno može li se od književnosti živjeti u Bosni i Hercegovini?

Od književnosti se jako teško živi. Rijetki su oni kojima to polazi za rukom, a i kada jeste tako to je vrlo neizvjestan život.

Kako biste ocijenili položaj žene u našem društvu, koliko smo daleko od ravnopravnosti iako smo „na papiru“ možda i ravnopravne?

Gledajući oko sebe jasno mi je da je situacija daleko od onoga kakva bi trebala biti. S druge strane, privatno to ne osjećam. Moguće da je to zato što to ne želim osjetiti. Sama biram svoju realnost. Ne mislim da postoji iko ko mi može uskratiti da budem ono što jesam. Ili da mi neko drugi to treba dati. Mislim da sve to počinje sa konceptom odgovornosti, shvaćanjem da smo same za sebe odgovorne. To cijelu priču stavlja u realne, sagledive okvire, i jasnije iscrtava prostor u kojem se možemo ostvariti kao ono što zaista jesmo.

Naše žene često vole reći da „nisu feministkinje“ iako možda ni ne znaju šta je to feminizam. Koliko nam taj muški pogled na feminizam uskraćuje pogled prema pravim istinskim ženskim borbama?

Najkraće i najpreciznije rečeno ne mogu ni zamisliti kako neko u današnje vrijeme, pri zdravoj pameti, može ne biti feminista. Svejedno da li se radi o ženi ili muškarcu. I da, vjerujem da dosta ljudi brka pojmove, i da im nije najjasnije šta feminizam jeste.

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.