Marko Šipka, diplomirao je filmsku i tv režiju na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, a magistrirao režiju dokumentarnih filmova na Luca School of Arts (Belgija), Universidade Lusofona de Humanidades e Tecnologias (Portugal) i Film and Theatre School of Budapest (Mađarska). Njegov film “O skromnim željama… o polju žita” izabran je da, kao jedan od najboljih studentskih filmova, predstavlja Bosnu i Hercegovinu u okviru pratećeg programa Zimskih Olimpijskih Igara u Torinu.
Njegov diplomski film “Vrijeme” učestvovao je na nekoliko međunarodnih filmskih festivala, a isti film osvojio je nagradu za najbolji kratki igrani film na međunarodnom festivalu Duka Fest u Banjaluci. Član je Udruženja filmskih radnika u BiH, Docnomads’ Alumni asocijacije, potpredsjednik Unlocked Films, asocijacije za promociju i potporu kulture dokumentarnog filma. Marko je pokretač i direktorom prvog izdanja filmskoj festival Paralele koji će se održati od 28. do 30. maja u Domu omladine u Banjalucu.
Sa Markom za BUKU razgovaramo o filmskom festivalu, radu u filmskoj industriji, ali i o stanju u kulturi kod nas.
Marko, reci nam nešto o filmskom festival Paralele koji će se za nekoliko dana otvoriti u Banjaluci?
Drago mi je što mogu reći da će publika u Banjaluci, od 28. do 30. maja, na Festivalu Paralele imati priliku vidjeti neka od vrhunskh ostvarenja filmske umjetnosti. Na programu je 6 filmova koji su učestvovali na najznačajnijim filmskim festivalima širom svijeta. I evo, najzad ćemo u tim filmovima moći da uživamo na velikom platnu i u našem gradu. Tema ovogodišnjeg izdanja Festivala je 'Grad ' tako da, kako u geografskom tako i idejnom smislu pravimo paralele između šest gradova na tri kontinenta. Ideja je da se tema mijenja svakim novim izdanjem festivala. Ono što ostaje kao konstanta je da su u fokusu našeg Festivala društveno angažovani autorski filmovi koji ne priznaju granice između igrane i dokumentarne forme.
Umjetnička direktorica i selektorka Festivala je Adriana Trujillo, koja radi kao selektor programa za Cine Tonala u Meksiku. Partneri su 'Syndicado film sales', Međunarodni Festival dokumentarnog filma 'Beldocs' i Grad Banjaluka koji nam je ustupio prostor za projekcije u Domu omladine. Na ovogodišnjem, prvom izdanju Festivala, ograničili smo se samo na projekcije filmova, što možda i jeste najvažnije, ali je plan da, uz veću podršku institucija, već od idućeg izdanja imamo znatno brojniju selekciju. Takođe nam je u planu da ugostimo autore, uključimo i nevladin sektor i da organizujemo filmske radionice.
Sa kojim ciljem organizuješ filmski festival?
Autorski filmovi, pogotovo kreativni dokumentarni filmovi, za razliku od mainstream produkcije, teško pronalaze svoj put do publike. Filmski festivali su često i jedini oblik njihove distribucije i prilika da ih publika vidi na velikom platnu. Zbog toga, gotovo svi veći evropski i svjetski gradovi, koji vode računa o svojoj kulturnoj sceni, imaju bar jedan , ili više ovakvih događaja. Želim da i Banjaluka bude jedan od tih svjetskih gradova. Autorski filmovi često odstupaju od već utvrdjenih, pisanih i nepisanih normi i pravila, ali nude i veliko uzbuđenje u kontekstu eksperimentisanja filmskom formom i beskompromisne slobode umjetničkog izraza. Banjaluka, u određenoj mjeri ima publiku za ovu vrstu filmova, ali mislim da bi trebala biti brojnija. Uz radionice, panel diskuije, i predavanja koja planiramo za iduća izdanja, jasan je i edukativni cilj i aspekt našeg Festivala.
Koliko je teško raditi na filmskom festivalu imajući u vidu da su mnogi filmski festivali u našem gradu prestali sa radom zbog nedostatka institucionalne podrške?
Nijel lako, najblaže rečeno. ' Duka fest ' i 'Kratkofil' koji su imali zaista dobar program i brojnu publiku, ugašeni su upravo zbog nedostatka podrške.To nije trebalo da se desi i u potpunosti mogu da razumijem organizatore, jer entuzijazam nije neiscrpan izvor energije. S druge strane, mi ostali nemamo pravo da zbog toga ne pokušamo opet. I odgovor, uz jasnu i glasnu kritiku, uvijek treba da bude nova ideja. A za iduće izdanje festivala, očekujem i novu podršku.
Ko je tebi pomogao da se dese Paralele?
Uz gore pomenute partnere, to je uglavnom bio krug mojih prijatelja koji su mi, pored svih svojih ličnih obaveza , jako puno pomogli oko organizacije, dizajna, promocije, pa i pozitivne energije koja je isto tako veoma važna. Ja sam zaista presrećan kad shvatim kakve prijatelje imam, i ovom prilikom im se zahvaljujem jos jednom.
Koliko je teško filmskim radnicima kod nas, koji su po tebi najveći problemi?
Najveći problem je u nedostataku sistemskih riješenja za film. Imamo strategiju razvoja kulture Republike Srpske koja je veoma kvalitetan dokument u smislu prepoznavanja problema i prijedloga konkretnih promjena. Ta strategija, između ostalog predviđa i povećanje budžeta za film i kulturu uopšte, ali i osnivanje filmskog centra kao osnovne i krovne organizacije i spone između filmskih radnika i institucija kulture. Filmski centar Srbije i Hrvatski audio-vizuelni centar, na primjer, zaslužni su za velike uspjehe i ekspanziju filmske umjetnosti u tim zemljama u poslednjih pet godina. Pri tome ne mislim samo na autorski film, već i na žanrovski film, komercijalni film, međunarodnu saradnju, edukaciju publike, kreativnu industriju, odnosno kinematografiju u najširem kontekstu.
Dakle, neophodan je Filmski centar Republike Srpske i implementacija Strategije razvoja kulture. Bitan nedostatak je i nepostojanje strukovnog udruženja koje bi moglo i trebalo biti daleko jače i učinkovitije prilikom ukazivanja na probleme i prilikom njihovog rješavanja, nego što to može pojedinac.Postoji i problem cjelokupnog društva, samim tim i filmske produkcije, a to je odlika našeg mentaliteta da se veoma lako širi pesimizam, a dosta teško iskorjenjuje, kao i da smo mnogo lakši na riječima kad treba kritikovati, a ponekad teški na djelima kad treba nešto konkretno uraditi. Postoji određen broj ljudi koji predano rade i pokušavaju promijeniti i poboljšati kulturnu scenu, ali mislim da je potrebno još ideja i još energije.
Koliko je kod nas teško snimiti film?
Sve rečeno o problemima filmskih radnika proporcionalno se odražava i na mogućnost za snimanje filma, samim tim i na njihovu brojnost, a u konačnici i na kvalitet. Razvoj tehnologije i dostupnost tehničke opreme su donekle proširili te mogućnosti, posebno ako govorimo o dokumentarnom filmu. Ali to ipak nije sistemsko rješenje. Mi smo, relativno mala sredina, i potrebna nam je regionalna i međunarodna saradnja, i jasan plan podrške filmskoj produkciji i distribuciji, implementiran kroz filmski centar.
Šta bi ovim putem izdvojio iz programa festivala?
Ove godine smo se fokusirali na kvalitet, u odnosu na brojnost filmova. I zaista mislim da je nemoguće pogriješiti prilikom izbora. Na saju Festivala , www.cinemaparallels.com , mogu se pročitati detalji o filmovima i pogledati trejleri i siguran sam da svako može pronaći nešto za sebe.
Kako bi ocijenio stanuje u kulturi u Banjaluci ?
Mislim da stanje u kulturi u našem gradu nije najbolje, te da može i treba biti mnogo bolje. Ali mi se čini da se u poslednjih godinu ili dvije osjeti neki impuls i energija koja bi mogla donijeti boljitak. Nadam se da sam u pravu i da će i Paralele biti dio toga.
