Nauka u BiH nalazi se tačno tamo gdje je naši vlastodršci žele vidjeti – na dnu

Odlazak mladih, odlazak onih koji predstavljaju potentni dio bh. populacije, i te kako godi mediokritetima koji vladaju ovim prostorima već desetljećima, jer se tako rješavaju potencijalno opasne konkurencije!

Tatjana Čalić / 11. Septembar 2019

 

U Bosni i Hercegovini  se 1990. godine za nauku izdvajalo više od 1%  bruto društvenog proizvoda, više od 170 miliona KM, po tadašnjim cijenama.  Zahvaljujući takvim materijalnim uslovima, izgrađena je solidna kadrovska i naučnoistraživačka infrastruktura, a pojedini instituti bili su na takvom nivou da su na međunarodnom tržištu prodavali vlastite licence i tehnologije.

Sa izbijanjem rata, brojne naučnoistraživačke organizacije su ugašene, dok one u privrednim preduzećima vremenom nestaju - Energoinvest, Čajavec, Jelšingrad, FAMOS, Soko, INCEL… 
Sektor istraživanja i razvoja je nakon toga izuzet od bilo kakve obnove, rijetko ko ga i spominje, a ulaganja su rapidno smanjena ispod 0,1% BDP, (ispod 30 miliona KM), a i ta brojka  je nepotpuna, jer ne postoje jedinstveni podaci o naučnim istraživanjima u Bosni i Hercegovini.

Trenutnu situaciju u nauci  možda najbolje ilustruju podaci koje je objavio ekonomista Faruk Hadžić.  BiH se i ovaj put nalazi na samom dnu u Evropi po pitanju izdvajanja za istraživanje i razvoj. Manje od nas izdvaja samo Albanija. Srbija izdvaja 65 $, Hrvatska 134 $, Slovenija 577 $, a BiH tek 15 $ po glavi stanovnika.

O nauci, mjestu koje joj pripada u današnjem bh. društvu, te mjerama koje izostaju, razgovarali smo sa Damirom Marjanovićem,  redovnim profesorom Prirodno-matematičkog fakultetu Univerziteta u Sarajevu i voditeljem Odjela za genetiku i bioinženjerstvo na Međunarodnom Burch Univerzitetu Sarajevo.

Kakvo je Vaše mišljenje, gdje se nalazi nauka u našoj zemlji?

Nauka u BiH se nalazi tačno tamo gdje je bosanskohercegovački vlastodršci žele vidjeti – na dnu. Ne čudi me to od njih. Vjerovatno se radi o traumama iz školskih dana. No, jako me čudi od “akademske elite”, koja se pomirila sa ovakvim stavom i koja većinom kroz poltronstvo, nepotizam i svojevrsni pakt o nenapadanju političke elite, očekuje i povremeno dočeka mrvice sa budžetskih jasli, navodno usmjerene ka razvoju naučno istraživačke misli. A kada ih i dočeka, nerijetko “elita”, najčešće upitnih znanstvenih reference, unutar akademske zajednice te mrvice razgrabi u užem krugu poznanika. 

Zvuči poražavajuće da se za nauku u BiH izdvaja tek 13 dolara po glavi stanovnika?

Kolega Hadžić je precizno i statistički jasno prezentirao da se izdvaja samo “bijednih” 13 dolara po glavi stanovnika za istraživanje i razvoj u BiH, no ostaje pitanje tko i kako izdvaja te novce, i na koji način se ti novci utroše. Evo vam dobar primjer, naime, u Kantonu Sarajevo imate zakon o naučno-istraživačkoj djelatnosti, vjerujem jedini takve vrste, koji kaže da se za nauku može izdvojiti minimalno 0,65% budžeta, a maksimalno 2%!? Možete li zamisliti jedan zakon koji kaže vladi 'ne smiješ izdvajati za nauku više od 2% budžeta', a koji minimum spušta na tako niske grane. I pored inicijativa koje su pokrenute unutar vladajuće koalicije, ovaj zakon i dalje važi. No, nije sve tako crno, u ovoj godini Kanton je uspio da izdvoji 2,8 miliona maraka za R&D u različitim segmentima. Veliki je to pomak u odnosu na 2018. god. kada je taj iznos bio svega oko 1 milion. No, to iznosi samo 0.0000003% budžeta. Ipak, treba biti iskren i reći da to nije jedino izdvajanje za nauku, jer u tu sumu se mora ubrojati i izdvajanje za Univerzitet u Sarajevu, čiji bi se akademski kadar trebao u opisu svoga posla baviti i naukom, te za Akademiju nauka, koja se skoro u potpunosti finansira iz budžeta Kantona, i dosegne se tu i do 1,5% budžeta, no pitanje je da li se novac koji se izdvaja za plate asistenata, profesora, administracije i pomoćnog osoblja uopće može nazvati ulaganjem u nauku. Vjerujem da je u ostalim dijelovima BiH  - jer je nauka po Dejtonu 'entitetisana i kantonizirana' - slična, ako ne i gora situacija. Da zaključim, ne samo da je ulaganje u nauku sramotno malo, nego i sama struktura ulaganja i raspodjela novca je neplanirana i najmanje služi poboljšanju istraživačko-znanstvene djelatnosti u BiH.

Možda to najslikovitije pokazuje i vijest s početka mjeseca da je u Sarajevu 30% sredstava za sufinasiranje nauke dodijeljeno nekome ko uopšte nema rad ili pak ne ispunjava uslove. Kako to komentarišete, kako je moguće da je do ovoga došlo?

Ovu vijest bih uzeo sa rezervom dok ne vidim konačne i zvanične informacije. No, meni kao „naučnom uljezu“ u političkim vodama, jako bi teško palo kada bi se ispostavilo istinitim da akademska zajednica nije iskoristila ovu prvu pravu priliku na najbolji mogući način. Naime, u realizaciji ovoga javnog poziva ministarstvo je svu slobodu dalo u ruke komisije sačinjene gotovo isključivo od članova akademske zajednice, većinom sa Univerziteta u Sarajevu, i svaka eventualna kontraverza koja se insinuira kroz različite medijske natpise pala na dušu i savjest upravo akademske zajednice i članova komisije. Nadam se da su kolege svjesne koliko bi to otežalo borbu nas malobrojnih koji smo odlučili da se, kako mnoge naše kolege iz 'akademske hladovine' koji rado koriste državne fondove vole reći, 'ukaljamo' u politici da bi unaprijedili status nauke u bh. društvu i povećali izdvajanja za istraživanja u mnogobrojnim bh. budžetima. Stoga me jako interesuje epilog svega navedenoga, i pomno ću pratiti razvoj situacije.

Šta institucije, ali i samo društvo mogu i moraju učiniti kako bi se nauci dalo mjesto koje zaslužuje?

Zvanične institucije jednostavno moraju da shvate da moćne i jake zemlje, zemlje koje prave srednjoročne i dugoročne planove za svoj napredak i očuvanje svojih društvenih vrijednosti, ni u najvećim krizama, a kamoli u pogodnim ekonomskim uvjetima, nisu smanjivala izdvajanja za nauku. U 21. stoljeću, u uvjetima u kojima živimo u značajno limitiranim resursima neophodnim za opstanak ljudske vrste, u okolini koju smo i te kako uništili, isključivo naučno-istraživački rad se javlja kao jedino oruđe opstanka i progresa. E sada, zar mi uistinu od kojekakvih pseudolidera sa jedva završenim osnovnim i srednjim školama, upitnim doktoratima i na brzinu položenim magisterijima, te plagiranim diplomskim radovima možemo očekivati da shvate i prihvate ovu činjenicu? Naravno da ne možemo! Tu se mora pojaviti ta famozna akademska zajednica, ako je još uvijek ima u kakvom takvom kapacitetu u BiH, i sama se izboriti, lobirati, agitirati, zovite to kako hoćete, da se nauka u društvu kakvo je bosanskohercegovačko, ako ništa, onda bar vrati na predratne grane po društvenom i financijskom statusu. Dakle, nema abolicije, koliko su odgovorni ovi upitno pismeni na vlasti, toliko su odgovorni i oni u koje i ja spadam, a koji vole za sebe reći da su dio akademske zajednice.

I pored ovako loše situacije, osnovci i srednjoškolci postižu odlične rezultate na evropskim i međunarodnim takmičenjima?

Bh. nauku na aparatima održava isključivo entuzijazam pojedinca i njegova ambicija da se dokaže u svijetu, u sferi na koju s podsmijehom gledaju u njegovoj domovini! Tako je i nikako drugačije, nažalost!
 

Kome odgovara da nam mladi stručnjaci odlaze i koliko zbog toga gubimo kao država i društvo?

Odlazak mladih, odlazak onih koji predstavljaju potentni dio bh. populacije, i te kako godi mediokritetima koji vladaju ovim prostorima već desetljećima, jer se tako rješavaju potencijalno opasne konkurencije! No, taj odlazak neminovno dovodi do erozije, a ako se ona hitno ne zaustavi, i do propadanja bh. društva. Odlaze i konstitutivni i nekonstitutivni i pripadnici svih generacija, nacija, spolova, i većina i manjina..... Sigurno ne odlaze jer im je ovdje lijepo, zar ne? Odlaze primarno jer ne vide budućnost za sebe i svoju djecu ovdje, i zato jer ovo stanje u nauci može se, nažalost, prekopirati i na mnoge druge segmente života u BiH.
 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.