Profesor objasnio koji su uzroci i rješenja za zagađeni vazduh, a ima i savjet kako da se zaštitimo

Preporuka je da građani u periodima povećane koncentracije čvrstih čestica u zraku koriste kućne filtere sa ovlaživačima zraka. Takvi filteri izdvoje jedan dio čestica iz zraka koji udišemo, a korisno je i održavanje adekvatne vlažnosti zraka.  

Tatjana Čalić / 21. Decembar 2021

 

O aktualnoj temi zagađenja vazduha, problemima sa kojima se susrećemo, ali i rješenjima koja su nam dostupna, razgovarali smo sa prof. dr Azrudin Husika, bh. stručnjakom za ovo područje. Na samom  početku razgovora za BUKU, rekao je da su najzagađeniji veći gradovi u našoj zemlji, a prije svih Tuzla, Zenica i Sarajevo. Međutim, naglasio je da se bilježe velike koncentracije zagađujućih materija i u drugim mjestima kao što su Lukavac, Kakanj i Živinice, ali da istovremeno neka mjesta nemaju mjerenja, pa se ne može pouzdano reći koliko je zrak zagađen, ali je jasno da je veoma zagađen.

Na pitanje koji faktori su glavni uzročnici zagađenog vazduha u Sarajevu i Banjaluci, a koji u mjestima gdje imamo industrijsko zagađenje ili termoelektrane poput Tuzle ili Gacka, naš sagovornik je rekao: “Glavni faktor zagađenosti zraka u gotovo svim mjestima su kućna ložišta. To je posebno slučaj u Sarajevu, vjerovatno u malo manjoj mjeri i u Banjaluci. U tim gradovima i saobraćaj je značajan uzročnik zagađenosti zraka zbog starosti vozila, ali i nerazvijenosti javnog saobraćaja i zastoja u odvijanju saobraćaja. Čak i u industrijskim mjestima kao što su Tuzla, Gacko, Kakanj itd. najviše kućna ložišta utiču na zagađenost zraka, jer u tim mjestima kućna ložišta najviše koriste ugalj. Emisije iz industrijskih postrojenja, iako su velike, zbog visokih dimnjaka više utiču na zagađenost zraka u drugim opštinama nego u opštinama u kojima se nalaze ta postrojenja. Za Zenicu možemo reći da postoji preovladavajući uticaj industrije s obzirom na izmjerene koncentracije zagađujućih materija tokom čitave godine. S tim da i u Zenici postoji i značajan uticaj kućnih ložišta i saobraćaja. U većini gradova postoje prirodni uslovi koji utiču na smanjeno rasprostiranje zagađujućih materije. Pogotovo je izraženo tokom zime kada danima nema vjetra, a uspostavi se tzv. temperaturna inverzija. U takvim periodima dovoljne su i relativno male emisije zagađujućih materija da dođe do pojave velike zagađenosti zraka. Nepovoljno je što su baš u tim periodima emisije najveće, jer tada trebamo toplotu za grijanje zgrada.”  

U Banjaluci, sudeći prema podacima koje dobijamo, sa danom zakašnjenja, svakodnevno udišemo vazduh prve klase. U ovim izvještajima nisu sadržane lebdeće čestice, one se objavljuju kao sedmični pregled sa desetak dana zakašnjenja, ali je iz njih vidljivo da su PM 2.5 I PM 10 čestice ozbiljno prekoračene, nerijetko i duplo, čak i troduplo. Kako ovo komentarišete, ako znamo da su PM 2.5 čestice, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, najopasniji polutant, jer može direktno da uđe u alveole i u pluća, a građani o tome ne budu blagovremeno obaviješteni?

Povećane koncentracije PM2.5 su jako štetne za ljudski organizam. Zemlje zapadne Evrope ulažu velike napore da smanje te emisije koje kod njih najviše dolaze iz saobraćaja. Zbog toga sve više gradova zabranjuje ulazak automobilima sa dizelskim motorima u gradske centre. Nažalost, kod nas, pored saobraćaja, i kućna ložišta su značajan izvor sitnih čestica (PM2.5). To je slučaj i u Banjaluci. Na tome se mora hitno raditi, preduzimati mjere kao što je širenje daljinskog grijanja, primjena novih tehnologija kao što su toplotne pumpe, savremene peći i kućni kotlovi, uz povećanje i kontrolu kvaliteta goriva koje se koristi. Naravno, veoma je bitno blagovremeno obavještavati građane o zagađenosti zraka, posebno koncentracijama PM2.5 i PM10, kako bi stanovništvo bilo manje izloženo visokim koncentracijama tj. da u tim periodima smanje aktivnosti, a da vlasti preduzmu neke hitne mjere kao što je ograničavanje saobraćaja, smanjenje emisija iz industrijskih postrojenja koje imaju relativno velike emisije i sl. uz stalni rad na smanjuje emisija iz kućnih ložišta.

Kada osjetimo da je vazduh zagađen, da je teško disati i da kašljemo, šta predlažete da građani učine i  pomaže li držanje prozora zatvorenim?

Kada je zrak prekomjerno zagađen, treba smanjiti aktivnosti. Prilikom kretanja, a pogotovo većeg napora, udišemo više zraka, pa samim tim i više zagađujućih materija. Zatvaranje prozora može dati neke pozitivne efekte kratkoročno, ali ako nemamo ventilaciju koja filtrira sitne čvrste čestice, nakon nekog vremena koncentracije u stanu i vani će se gotovo izjednačiti. Mali broj naših zgrada ima ventilaciju sa adekvatnim filtriranjem zraka. Preporuka je da građani u periodima povećane koncentracije čvrstih čestica u zraku koriste kućne filtere sa ovlaživaćima zraka. Takvi filteri izdvoje jedan dio čestica iz zraka koji udišemo, a korisno je i održavanje adekvatne vlažnosti zraka.  

Koliko zagađenje poštuje granice? Dešava li se da mi udišemo čestice nastale, na primjer, u Mađarskoj?

Zagađujuće materije koje se emituju iz visokih dimnjaka ne poštuju granice. Kiseli gasovi koji se emituju u BiH mogu da dođu čak do skandinavskih zemalja prije nego reaguju s nečim u atmosferi. Nažalost, 70tih i 80tih godina prošlog vijeka, ne samo kod nas, već u mnogim evropskim zemljama su se gradili visoki dimnjaci. U to vrijeme se smatralo da je rješenje za zagađenje razrjeđenje (engl. solution for pollution is dillution). Tada su kod nas izgrađeni dimnjaci visoki i preko 300 metara (TE Ugljevik i TE Kakanj). Međutim, vrlo brzo se shvatilo da to nije rješenje, pa se visina dimnjaka kasnije ograničila. Mi danas uglavnom više “izvozimo” zagađujućih materija” nego što uvozimo. Zemlje EU su znatno smanjile emisije iz visokih dimnjaka. Neke druge zagađujuće materije su lokalnog karaktera kao što je ugljen monoksid, čađ i nesagorjeli ugljikovodonici. Oni utiču na zagađenost zraka u krugu od nekoliko kilometara, maksimalno nekoliko desetaka kilometara, od mjesta gde su emitovane.  

Da li je BiH i u prošlosti imala slične problem. Često imamo priliku čuti da je u Banjaluci nekada padao crni snijeg, a ljudi živjeli i bili dugovječni, te da se danas bespotrebno diže galama oko zagađenosti vazduha?

Nažalost, postoji tradicija problema zagađenosti zraka u BiH. Tačno je da je u mnogim gradovima padao crni snijeg i da su koncentracije čvrstih čestica i sumpor dioksida bile čak i veće nego u Londonu 50tih godina prošlog vijeka za vrijeme epizoda zagađenosti zraka kada je hiljade ljudi umiralo zbog posljedica zagađenog zraka. Međutim, to nije nikakvo opravdanje da danas imamo prekomjerno zagađen zrak. Danas imamo nove tehnologije, nove mogućnosti poslovanja itd. da poboljšamo situaciju. Zahtjevi za kvalitetom zraka su znatno stroži danas nego prije. Naravno, ljudska pluća su ista, ali želimo da budemo zdraviji. Izgovor da je nekad bilo gore nema opravdanje. Tako bismo isto mogli reći da je nekada smrtnost novorođenčadi bila znatno veća, pa ne moramo više raditi na unapređenju sistema.

Govori li nam to i da nije posebno razvijena svijest kod ljudi o ogromnoj problematici koju sa sobom nosi zagađen vazduh?

Svijest građana je još uvijek na niskom nivou. Nažalost, većina naših građana ima “prečih” problema kao što su kako zagrijati stan ili kuću, pri tome ne mogu sebi priuštiti neki noviji auto itd. Međutim, i u takvim okolnostima se mogu postići unapređenja situacije. Za neke mjere treba nam vrijeme, kao što je utopljavanje zgrada, zamjena kućnih ložišta i sl., ali neke mjere možemo odmah poduzeti kao što je manje korištenje privatnog automobila, korištenje suhog ogrijevnog drveta, nepregrijavanje stana ili kuće, redovno održavanje dimnjaka itd.  
 
Ima li naša država, entiteti ili barem neki kantoni adekvatnu zakonsku regulativu, kaznene odredbe koje se primjenjuju, plan koji se provodi na terenu, a tiče se smanjenja zagađenja vazduha?

Zakonska regulativa je dobra, ali njeno provođenje je problem. Mnoga industrijska postrojenja imaju prekomjerne emisije, kasne sa provođenjem mjera smanjenja emisije, a vlasti nemaju adekvatne mehanizme za provođenje tih mjera. Tu se radi i o socijalnoj politici, jer takva postrojenja zapošljavaju mnogo radnika. Još uvijek nam se servira pristup da uz radna mjesta ide zagađenost zraka, pa imamo izbor čist zraka i nezaposlenost ili zagađen zrak i zaposlenost. Naravno, ta paradigma je danas potpuno pogrešna. Radna mjesta se danas najviše kreiraju na poslovima unapređenja stanja životne sredine.

Regulacija emisija iz saobraćaja i kućnih ložišta je socijalno vrlo osjetljivo pitanje. Nametanje standarda relativno siromašnom stanovništvu niti je popularno niti provodljivo. Iz svega toga proizilazi da trebamo usmjeravati razvoj u drugom pravcu, u pravcu “čistih” radnih mjesta.

Možete li navesti primjer nekog grada ili regiona koji je uspješno riješio probleme slične onima koje imamo kod nas, na koji način i u kom vremenskom roku?

Osim gradova u zapadnoj Evropi, nema takvih primjera. Gradovi zapadne Evrope su zabranili ili drastično ograničili korištenje uglja, a definisali jasne zahtjeve za kvalitet ogrijevnog drveta. Uz to regulisali su saobraćaj. Treba napomenuti da oni nisu tu stali već da stalno rade na dodatnim poboljšanjima. U regionu mnogi gradovi rade na ovim pitanjima, tu se ističu Šabac i Skoplje. Skoplje jača javni prevoz, podstiče zamjenu kućnih ložišta itd., Šabac primjenjuje nove modele poslovanja na projektima daljinskog grijanja i obnovljivih izvora energije.  Međutim, treba vremena da se vide prvi rezultati. Sarajevo takođe poduzima mjere, subvencionira se zamjena kućnih ložišta i utopljavanje stambenih objekata. U Tuzli se takođe subvencioniraju savremeni sistemi grijanja. Jasno je da je nivo problema došao na takav nivo da se nešto mora poduzeti, samo je pitanje koliko dugo ćemo ostati u zagađenom zraku.


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.