Književnica iz Banjaluke Tanja Stupar Trifunović dobila je Evropsku nagradu za književnost! Nagrađen je Tanjin roman "Satovi u majčinoj sobi". Tanja Stupar – Trifunović, rođena je u Zadru 1977. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek za srpski jezik i književnost u Banjaluci. Do sada je objavila četiri knjige poezije, knjigu priča i roman. Radovi su joj prevođeni na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, danski i francuski.
Knjiga "O čemu misle varvari dok doručkuju" nagrađena je nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 07/08 i bila je u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award).
Knjiga poezije ''Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću'' nagrađena je Književnom nagradom ''Fra Grgo Martić'' za najbolju knjigu poezije, za 2009. godinu. Roman “Satovi u majčinoj sobi” nagrađen je trećom nagradom na konkursu Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva RS “Zlatna sova” za najbolji neobjavljeni rukopis romana u 2014. godini. Dobitnica je nagrade Počasno Racinovo priznanje 2014. godine.
Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu. Glavni i odgovorni urednik je časopisa za književnost umjetnost i kulturu “Putevi”, a zaposlena je u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS.
Sa Tanjom smo za portal BUKA razgovarali o nagradi, majkama, poeziji, ženama u književnosti i drugim temama.
Tanja, dobili ste Evropsku nagradu za književnost. Recite nam nešto više o ovoj nagradi i Vašim utiscima nakon dobijanja ove nagrade?
Evropska nagrada za književnost je jedna 'praktična' i dobro osmišljena nagrada kod koje su najznačajni segment prevodi na druge evropske jezike. Efekat se vidi u svega par dana od proglašenja u vidu ponuda za izdavanje na nekoliko evropskih jezika.
Nagradu ste dobili za svoj prvi roman "Satovi u majčinoj sobi". Da li će se Vaš književni fokus pomjeriti od poezije prema prozi ili će poezija i dalje ostati Vaša „prva ljubav“?
Izgleda da ću morati živjeti s dvije ljubavi. Vidjećemo kako će ići. Trenutno radim i roman i završavam (već 5 godina) novu zbirku pjesama.
Ko je za Vas majka, imajući u vidu da ste i sama majka? Da li na ulogu majke drugačije gledate kako ste majka?
Mene je zapravo više zanimalo ono što se nalazi iza kako ste rekli uloge majke. Osoba koja ostane kada izmaknete ulogu. Pitanje koliko su uloge dio našeg bića. Šta smo bez njih. Koliko smo isprepleteni i saživljeni sa njima. Što skrivamo ili otkrivamo koristeći ih. Da li ih biramo sami ili su nam nametnute i ako jesu ko ih nameće i zašto. Postoji li život mimo uloga. I kako bi on izgledao. Kako i koliko majčinstvo utiče na ženu. Sve je to ono što me je zanimalo i zanima i o čemu sam pokušala pisati u romanu, naravno u formi priče u čijoj su pozadini pitanja sa kojima se svi prije ili kasnije susretnemo. A što se tiče moje sopstvene majčinske uloge naravno da gledam drugačije na majčinstvo otkad sam majka, prije uopšte nisam bila zaokupirana toliko time. Možda i ne bih nikad napisala ovakav roman da se nisam našla u toj razmeđi majka-kćerka-majka gdje bivajući istovremeno i kćerka i majka sagledavate dvostruku perspektivu.
Koliko Vi u sebi vidite svoju majku i koliko u svojoj kćerci vidite sebe? Koliko je svako od nas sopstvena ličnost, a koliko i „proizvod“ svog porodičnog nasljeđa? Znam „proizvod“ je malo nespretna riječ...
Nemoguće je u životu izbjeći ta poređenja, traganja, refleksije drugih na nas i nas na druge, pogotovo u porodičnom okruženju. Naravno da u sebi prepoznajem svoju majku isto tako i oca i babe i djedove, ali možda još više u kćerci prepoznajem odraze sopstvene majke. Prepoznavanja ima dosta. Ima i straha i uzmicanja pred nekim sličnostima. Ima potrebe da se 'bude svoj' a opet nemoguće je biti svoj dok se ne integrišu svi ti rasuti fragmenti nas ili se jednostavno ne nauči živjeti u toj nekakvoj stalnoj rasutosti. Uvijek smo proizvod i porodice i društva, ali srećom smo i u mogućnosti da budemo i malo više od toga. Upravo to malo odstupanje i mala razlika čine nas jednistvenom ličnošću.
Kada smo razgovarali krajem 2014. godine rekli ste da svojim pisanjem zapravo pokušavate da sa jednom dječijom znatiželjom preispitate svaku stvar ili pojam. Koliko je to sizifovski posao u našem društvu, koje lako ne prihvata kritiku i preispitivanje?
Dječija znatiželja je nešto neophodno za svakog ko se bavi pisanjem. Piscu su neophodne te dvije osobine da sa djetinjom znatiželjom primjeti i da zadrži tu ludu dječju hrabrost da kaže stvari koje vidi. Omiljena mi je ona situacija kada dijete zaviče car je go dok se svi pretvaraju kako mu je odjeća divna. Bez toga nema pisaca a istovremeno to je ono što mnogim piscima kroz život donosi problem jer oni su odrasle osobe koje po prirodi stvari i mimo svakog opšteprihvaćenog dogovora odraslih da se o carevoj golotinji učtivo ćuti upiru prstom u nju.
Ovaj Vaš roman imao je uspjeh u regiji , a sada i u evropski, međutim, ne možemo da se ne prisjetimo svojevrsnog skandala oko dodjele nagrade Književnika RS. Tada ste rekli da nagrade u RS zaobilaze mlade autore koji imaju regionalni uspjeh. Kako danas gledate na cijelu ovu situaciju? Šta mislite, da li će se situacija kod nas promijeti po ovom pitanju?
Tada sam rekla ono što svi znaju; nekoliko ljudi godinama jedni drugima ili korak dalje je sami sebi dodjeljuju književne nagrade i to im se izgleda baš dopada i ne žele prestati s tom praksom jer ih niko ne ometa u tom. I nisu toliko sporni ni oni ni te nagrade koliko činjenica da se tako potpuno obesmišljavaju i njihove sopstvene knjige koje imaju određenu vrijednost i same nagrade i književnost. I pitala sam se šta je to što bi ove ljude navelo da preispitaju svoje postupke i vrijednosne sudove. Odgovor je – ništa jer ih to ne zanima, zašto bi oni mijenjali sistem vrijednosti koji su stvorili prema sopstvenoj mjeri i koji im odgovara. Ali ono što je postalo vidljivo a vremenom će postati još vidljivije jeste da se umjetno stvorene lokalne vrijednosti koje nisu zasnovane na stvarnoj vrijednosti neće moći beskonačno dugo održavati. I naprosto će se urušiti same od sebe.
Imajući u vidu da o pravima žena i dalje, u 21. vijeku, moramo pričati, da li je ženama u književnosti teže probiti se nego muškarcima, naročito mladim ženama?
Mladim ženama a i onim manje mladim se zapravo lakše probiti ako su voljne izigravati hostese samoproglašenim književnim klasicima, a ako se planiraju ozbiljno baviti književnošću onda im neće biti lako. Istorija književnosti pamti ove druge i njihove živote koji nisu bili laki. Zahvaljujući istrajnosti i hrabrosti tih žena ali i onih muškaraca koji su im davali podršku nama danas je zasigurno lakše ali ako pogledate spiskove učesnika književnih manifestacija, lektire, nagrađene autore i dalje ćete vidjeti ogroman nesrazmjer između muških i ženskih autora.
Svakim danom mnogo knjiga izlazi, kako u toj gomili naći onu dobru knjigu za čitanje, knjigu koja će nas osvojiti prvim stranicama?
Nema opšteg pravila kojim bi se ovo moglo odrediti. Čitalački ukusi su jako različiti i ono što je nekom odlično drugom je dosadno i neinteresantno za čitanje. Mislim da je dobro da čovjek slijedi svoj čitalački ukus ali i da ga razvija i proširuje. Čitanje može biti zanimljiva istraživačka avantura i to obilje knjiga ne bi trebalo biti obeshrabrujuće jer u njemu se uvijek mogu pronaći neke sopstvene knjige koje nam mogu u nekim ključnim životnim trenucima baš kao i ljudi biti i vodiči i oslonac.
Za kraj, recite nam nešto o svojim književnim planovima. Smatrate li da će se vaša knjievna karijera promijeniti dobijanjem ove nagrade?
Ne znam. Nemam dar proroštva premda bi on možda bio korisniji. U svakom slučaju je podsticajna i donosi više mogućnosti za buduće knjige. Oduvijek su mi riječi književnost i karijera bile u nekom sukobu. Nemoguće je imati književnu karijeru jer bavljenje književnošću nije karijera to je više način življenja i doživljaja svijeta.
Razgovarala Maja Isović
